Područje oko današnje Božjakovine prvi put se spominje oko 1209. pod nazivorn "zemlja Svetog Martina" (terra sancti Martini). Herceg Andrija je početkom XIII stoljeća tu zemlju oduzeo zagrebačkom županu, izuzeo ju ispod vlasti zagrebačke tvrđave i darovao svom pouzdaniku varaždinskom županu Kračunu (Crakon Valpot). Kračun se kasnije iznevjerio Andriji kao kralju, te ga je ovaj dao pogubiti. Ujedno je zaplijenio i sve njegove posjede. ("Crakon valpot" je nesumnjivo ista osoba što i "Crazon comes Gvarasdiensis", koji je 1198. pratio kralja u Dalmaciji (Smičiklas, Codex diplomaticus... II, 297).)

Zaplijenjenu zemlju Svetog Martina Andrija II je 1209. darovao crkveno-viteškom redu templara. U kraljevoj darovnici opisane su i međe svetomartinskog vlastelinstva. Sastavljači isprave započeli su obilazak međa (ream bulatio metarum) od lokaliteta Prelišće (Prelistia), negdje kod Dugog Sela. Međa je zatim, idući na jug, presijecala potoke Orihov (Oriconox), Likoš (Lieoos) i Kučiju (Cuchia), te potoke Veliki Črnec (magnus Schernet) i Policu. Potokom Policom vraćala se ponovo na Črnec i tom rijekom išla sve do njena utoka u Zelinu. Otuda je međa išla na sjever. Svetomartinski su posjedi na istoku graničili s ivanićkim vlastelinstvom zagrebačkog biskupa. Na lijevoj strani Zeline templarima ostajali Trebenšpolje (Trehensapole, današnji Trebovec) i Koren (Choren). Međa je zatim prolazila zapadno od biskupskog posjeda Lupoglava i preko Suhe Lonje (de sicco Loignam) uz Petkovu zemlju izlazila na Veliku Lonju (magna Loigna). Dalje je uzvodno Lonjom presijecala "veliku cestu koja vodi u Zagreb" (cesta Vrbovec—Dugo Selo) i odvajala se od Lonje. Izbijala je zatim na Babinu Goru (Babi Gora) i na utoku potoka Bogord ponovo izlazila na rijeku Zelinu (južno od današnje Donje Zeline). Zelinom se zatim spuštala prema jugu i nakon što se od nje odvojila, presijecala je tri potoka, Klenovicu, Crnčinu i Glavicu (možda današnji potoci Nespeš i Glavničica). Međa je zatim presijecala potok Črnec (Chernez), te kroz šumu izlazila na potok Kašinu (Cassina) i završavala na mjestu "Prelistia". (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae III, 87-88.)

Iako se svi lokaliteti u opisu međa iz 1209. ne mogu odrediti, ipak on pokazuje da se glavni dio svetomartinskih (božjakovinskih) posjeda nalazio izmedu potoka Črneca i rijeka Zeline i Lonje. Međe su na početku XIII stoljeća bile u osnovi iste kao i nekoliko stoljeća kasnije.

Crkveno-viteški red templara posjedovao je Božjakovinu 103 godine. Osnovan je 1119. u Palestini, a njegovi su članovi bili plemići, koji su polagali posebni redovnički zavjet. Red se još na istoku obogatio i postao snažna feudalna organizacija.

Templari ili hramovnici pojavili su se u Hrvatskoj 1169. godine. Glavno njihovo središte za Hrvatsku i Ugarsku nalazilo se u Vrani, te se čitava njihova organizacija prozvala vranski priorat (prioratus Auranae). Uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II, koji su im poklonili goleme posjede.

Osim Vrane, u Primorju su držali Senj (do 1269). U unutrašnjosti su na početku XIII stoljeća posjedovali vlastelinstva Belu (u Zagorju), Glogovnicu, dio Gorske županije u Pokuplju, a u istočnoj Slavoniji Lješnicu, Rasašku i Našice. U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Kao naknadu za izgubljeni Senj, templari su 1269. dobili Dubicu i cijelu Dubičku županiju. (I.Kukuljević, Rad 81, 15—47.)

Navedeni podaci pokazuju da su gospodari Božjakovine bili među najmoćnijim feudalcima u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji. Na svojim vlastelinstvima imali su samostane kojima su upravljali preceptori. Takav samostan — "kuća Svetog Martina vojske Hrama" (domus Sancti Martini miliciae Templi) — postojao je i u Božjakovini. Njegov preceptor bio je 1311. frater Andrija). (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 287, 287.)

Sudbinu templarskog reda i njihovih posjeda odredili su početkorn XIV stoljeća događaji u Francuskoj. Templari su, naime, stekli golema imanja u svim evropskim zemljama. Razvili su i velike novčarske poslove. Njihovi službenici i mnogi vladari, među njima i francuski kralj Filip IV Lijepi (1285—1314). Filip IV je uspio prenijeti sjedište papa u Avignon (1308) i podrediti pape svom utjecaju. Da bi se riješio svojih dugova templarima, pohapsio je 1307. njihove vođe i optužio ih za razičite zločine - herezu, službu đavolu i crnu magiju. Nakon procesa avinjonski papa Klement V je 1312. objavio ukidanje templarskog reda s tim, da se njegovi posjedi u svim državama predaju drugom crkveno-viteškom redu — ivanovcima ili hospitalcima.

Red ivanovaca je osnovan 1120. uz gostinjac sv. Ivana u Jeruzalemu. U hrvatskim zemljama taj se red proširio u drugoj polovici XII stoljeća. Stekao je posjede Marču kod Ivanića, Glogovnicu, Tkalec, Planinu kod Kašine i Čiče ispod Save. I u tom su redu bili isključivo plemići. (U red vitezova hospitalaca sv. Ivana primahu se muževi čiste plemićke krvi. Osam čistih djedova plemenita svoga koljena imao je dokazati svaki, koji htjede da bude primljen za člana" (Kukuljević, Rad 81, 37).) Članovi reda živjeli su bogato i raskalašeno. ("Nu kad se obogatiše zavlada među njima raskalašenost. Oni držahu konje i mnoštvo podvornika. Odjevahu se sjajno. Njihovo viteško oklopje i bogati uresi potamnjivahu velikolepje mogućnika i vladara. Dragocjene gostbe i zabave dođoše u običaj. Tako prevrnu red u svemu prvobitnu svoju svrhu i zadaću" (Kukuljević, Rad 81, 46).)

Nakon raspuštanja templara 1312. ivanovci su u Hrvatskoj preuzeli sve posjede vranskog priorata, a među njima i vlastelinstvo Sv. Martina (Božjakovinu). Njihov je poglavar preuzeo i titulu vranskog priora i postao jedan od najmoćnijih feudalaca u tadašnjoj Hrvatskoj. (Hospitalci su od templara naslijedili vlastelinstvo Vranu, Belu, Čiče, Sv. Martin, Goru i dio Gorske županije, Dubicu i Dubičku županiju, Novak kod Vaške, Nove Dvore u Međimurju, Pakrac, Našice, Rasašku, Trnavu i Bijelu u istočnoj Slavoniji, te više manjih posjeda.)

Kao feudalni vlasnici Sv. Martina ivanovci se spominju 1320. Njihov prior Filip de Granana darovao je 24.IV.1320. meštru Nikoli Ludbreškom posjed Črnec kod Ludbrega i dio svetomartinskih zemalja između Lonje i Selne (Salnika). Oba posjeda Nikola je dobio u zamjenu za posjed koji se također nalazio između Lonje i Selne. Taj mu je posjed ranije pogrešno darovan, jer se ustanovilo da su ga templari dali knezu Parisu. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 556—558.)

O posjedima Sv. Martina u XIV i prvoj polovici XV stoijeća sačuvani su vrlo oskudni podaci. Ivanovci su preuzeli i templarski samostan na tom vlastelinstvu (domus de Sancto Martino).

Čini se da se svetomartinski posjed i njihov kaštel tek u XV stoljeću počinje u pisanim dokumentima, prema svojim bivšim feudalnim gospodarima templarima ili božjacima, nazivati Božjak i Božjakovina. (U latinskim izvorima Božjakovina se sve do XVIII stoljeća redovito pisala Bosyako, Bosiako. Naziv Božjakovina — castellum Bosyakowyna" — prvi put sam susreo u poreznom popisu iz 1570.(J.Adamček — I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976, 228).)

Vranski priori, ujedno i gospodari Božjakovine, bili su u drugoj polovici XIV stoljeća moćni Horvati, koji su se isticali u borbi protiv kralja Žigmunda. U prvoj polovici XV stoljeća priori vranskog priorata su velikaši Matko Talovac i njegov brat Ivan. Nakon njih su se za taj položaj otimali i svjetovni feudalci, jer su golema prioratska dobra donosila velike prihode.

Kralj Matija Korvin je 1464. sve prioratske posjede privremeno dao novoustanovljenom bosanskom banu, koji je njihove prihode trebao koristiti za uzdržavanje svoje vojske.

Božjakovinu su od 1471. posjedovali hrvatsko-slavonski banovi Blaž Podmanicki (1470—71), Ladislav od Egervara (1477—81) i Matija Gereb (1483—89). Prema jednom nedatiranom inventaru, ban Matija Gereb je uz tvrđavu Božjakovina (castrum Bosyaco) sagradio više gospodarskih zgrada. "Grad s tvrđavom" je ogradio palisadama sa četiri bastiona, a iznad dvojih ulaznih vrata dao je sagraditi obrambene tornjeve. (Mađarski državni arhiv u Budimpešti, Dl. 26. 235.)

Prioratska su dobra 1490—1512. bila u rukama slavonskog velikaša Bartola Berislavića. On je aktivno sudjelovao u sukobima feudalaca nakon smrti kralja Matije Korvina i založio dio prioratskih viastelinstava Ivanu Tahyju. (Kukuljević, Rad 82, 28—29; Documenta medivaria, 693.) Mnogo je više tih posjeda založio njegov nasljednik, vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić (1513—1520). Ban je dobivena novčana sredstva upotrijebio za uzdržavanje vojske, koja se borila protiv nadiranja Turaka.

Nakon smrti bana Berislavića kralj je vranskim priorom imenovao nekog Matiju Baratha (1521—25). Ali tada je veći dio prioratskih posjeda držao u zalogu Ivan Tahy. Barath je tog velikaša morao prihvatiti kao suvlasnika, koji je uzeo i titulu "gubernator prioratus Auranae". Prior Barath i Tahy držali su Božjakovinu kao zajednički posjed.

Tahyjevim zaposjedanjem posjeda vranskog priorata konačno je završena njihova sekularizacija. Crkva je, doduše, pokušala i dalje zadržati neki utjecaj nad tim feudalnim posjedima. Papinski legat u Budimu Burgio pisao je papi 12.III.1526. da se Ivanu Tahyju priznaju posjedi vranskog priorata, jer je u njihov otkup uložio 12000 forinti. Ujedno je predložio da u red hospitalaca uđe njegov devetogodišnji sin Franjo, koji bi trebao biti imenovan vranskim priorom. Sve dok Franjo ne napuni 20 godina, prioratskim posjedima upravljao bi kao gubernator njegov otac. S Franjom koji bi postao crkveno lice posjedi bi se ponovo vratili crkvi. (Kukuljević, Rad 82, 42—44.) To se, medutim, nije dogodilo.

Ivan Tahy je 1527. sva prioratska imanja, osim Božjakovine, založio knezu Nikoli Zrinskom za 13000 forinti. Tako su Zrinski preuzeli vlastelinstvo Kostajnicu, Dubicu, Pakrac, Rasašku, Trnavu i Kamensko. (Kukuljević, Rad 82, 46.) Tahy je još iste godine izgubio i Božjakovinu.

Božjakovinu je 1527. zaplijenio kralj Ferdinand, jer je Tahy pristao uz protukralja Ivana Zapolju. Tadašnji ban Ivan Karlović Krbavski zamolio je da se to vlastelinstvo, koje ima oko 300 kmetova, njemu dodijeli. Ferdinand ga je, medutim, 1529. založio Karloviću za 5000 forinti. Ni on Božjakovinu nije dugo držao. Već iduće godine vlastelinstvo je predao knezu Nikoli Zrinskom kao miraz svoje sestre Jelene. (Laszovski, Monumenta Habsburgica I, 125; Neoregestrata acta, sv. 15, br. 43; Kukuljević, Rad 82, 46.)

Bečki je dvor smatrao da su Zrinski posjede vranskog priorata stekli na nezakonit način. Kraljevski fisk je 1530. protiv njih pokrenuo parnicu. (Neoregestrata acta, sv. 357, br. 1.) Zrinski su odbili vratiti prioratske posjede za založeni iznos, koji su platili Tahyju (13000 forinti). Kralj je 1535. ipak sve posjede vranskog priorata darovao mađarskom velikašu Valentinu Töröku, koji je Zrinskima trebao isplatiti založenu sumu. No, braća Ivan i Nikola Zrinski ponovo nisu prihvatili sudsku presudu, te je donesena odluka da im se posjedi oduzmu silom. (Barabas, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai do Zrinio II, 121—122; Neoregestrata acta, sv. 1604, br. 39.)

Kad je 1539. Török prešao na stranu protukralja Ivana Zapolje, parnica protiv Zrinskih je obustavljena. (Matija Mesić, Život Nikole Zrinskoga, 50—51.) Između njih i kralja Ferdinanda postignut je 24.VII.1539. sporazum o Božjakovini i drugim prioratskim dobrima. (Barabas, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai do Zrinio II, 130—132.) Na temelju tog sporazuma braća Ivan i Nikola Zrinski počeli su upotrebljavati titulu "gubernatores prioratus Auranae". (Kukuljević, Rad 82, 57.) Najveće posjede priorata u istočnoj Slavoniji u međuvremenu su opustošili ili zauzeli Turci.

Nikola Zrinski Sigetski nije dugo držao Božjakovinu. God. 1553. predao je vlastelinstvo kao miraz svoje kćeri Jelene zetu Franji Tahyju. Tako je 1553. Franjo Tahy, nesuđeni vranski prior i kasniji gospodar Susedgrada i Donje Stubice, postao vlastelin Božjakovine. Tada ju je posjodovao samo deset godina. Iz dosad nepoznatih razloga vlastelinstvo je 6.I.1563. vratio knezu Nikoli Zrinskom. Oko tog vraćanja izbio je čak i spor. Zrinski je u kaštelu prisvojio svu pokretnu imovinu, koja je pripadala Tahyju, a koju on zbog zime nije mogao otpremiti. (J. Adamček-I Kampuš. Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. 154; Barabas, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai do Zrinio II, 432—434.)

Kada je Nikola Zrinski 1566. poginuo u Sigetu, izbio je spor oko vlasničkih prava nad Božjakovinom. Tahyjeva supruga Jelena zatražila je da joj se vlastelinstvo kao miraz vrati. (Neorgestrata acta, sv. 254, br. 34, sv. 9, br. 50.) Povela je protiv svoje braće parnicu, koja je 1573. riješena u njenu korist. Tako je Franjo Tahy 1573. po drugi put uveden u posjod vlastelinstva Božjakovine s njegovih 11 sela i više predija. (Neorgestrata acta, sv. 15, br. 47; sv. 1091, br. 2, sv. 374, br. 50.)

Franju Tahyja su kao feudalni gospodari Božjakovine naslijedili sinovi. Vlastelinstvo je tada već bilo silno opustošeno. Stjepan Tahy je 1595. sve svoje udjele založio za 890 forinti svojoj sestri Margareti, udovici Krste Oršića, i njenom zetu Jurju Jankoviću. Na tim je dijelovima tada živjelo jedva desetak kmetova. (Neorgestrata acta, sv. 62, br. 10; Jankovićev posjed na Božjakovini imao je 1596. samo 2 porezna dima (J. Adamček-I Kampuš. Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., 363).)

Knez Juraj Zrinski, sin Nikole Sigotskog, napao je 1597. Božjakovinu oružjem, otjerao Jankovića i zaposjeo vlastelinstvo. Božjakovina je tako po treći put došla u posjed obitelji Zninskih, koja je, zatim, to vlastelinstvo držala 73 godine. Kraljevski fisk je, doduše, 1616. pokrenuo parnicu zahtijevajući, jednako kao i 1530, da se Božjakovina kao nekadašnji posjed vranskog priorata vrati kralju. (Neoregestrata acta, sv. 62, br. 2—4.) No sud je Zrinske priznao njenim legalnim vlasnicima.

Kad je 1670. grof Petar Zrinski uhapšen u Beču, vlastelinstvo Božjakovinu je okupirao vojskom i oplijenio ivanićki krajiški kapetan Jakob Teuffenbach. Iduće godine preuzela ga je Ugarska komora. Božjakovina je tada uključena u skupinu fiskalnih (državnih) dobara u Hrvatskoj, kojima je upravljao komorski administrator Grgur Pavešić. Njegov "oficijal" na Božjakovini bio je neki Jantol Funtek, kojemu je 31.V.1673. dao pismenu instrukciju o upravljanju posjedima. (Neoregestrata acta, Zriniana, Knjiga br. 61 (B-1729), str. 98—109.) U doba komorske uprave izvršene su dvije procjene vlastelinstva: 1672. i 1685. God. 1674. popisane su sve krčevine na njegovu području, a 1680. sastavljen je novi urbar. (R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol.1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974,53—60, 233—241; Urbaria et Conscriptiones, sv. 113, br. 35; sv. 7, br. 26; sv. 40, br. 13.)

Iako se tome protivila komorska uprava, kralj Leopold I je 1685. vlastelinstvo Božjakovinu prodao grofu Ivanu Draškoviću. Drašković je za vlastelinstvo platio 18733 rajnske forinte, puni iznos njegove procijenjene vrijednosti. Na temelju kraljeve darovnice grof je još iste godine uveden u pravni posjed Božjakovine. (O kupovini Božjakovine pregovarali su s Komorom pukovnik Makar i Zagrebački kaptol (Relationes commissariorum regiorum, sv.. 13, br. 49). Grgur Prašinski je u ime Komore uložio i službeni prosvjed protiv prodaje Božjakovine grofu Ivanu Draškoviću (Relationes commissariorum regiorum, sv. 14, hr. 59). Sačuvana je darovnica grofa Ivana Draškovića za Božjakovinu i isprava o njegovu uvođenju u posjed (statutoria). (Arhiv obitelji Drašković, kutija. 49, br. 298).)

Grofovi Draškovići bili su od tada 163 godine feudalni gospodari Božjakovine, sve do ukidanja feudalnih odnosa u revoluciji 1848. Ali i nakon toga su do 1858. na njenom području zadržali svoj veleposjed. Zemaljska vlada ga je 1896. otkupila od njihovih nasljednika za 1,910,144.00 forinte i pretvorila ga u ogledno poljoprivredno gospodarstvo.

O prilikama i društvenim odnosima na vlastelinstvu Božjakovini u srednjem vijeku sačuvalo se vrlo malo podataka.

Već je rečeno da su templari, a iza njih i hospitalci, u Božjakovini imali svoj samostan (domus Sancti Martini, domus de Sancto Martino). Taj se samostan nalazio pokraj rijeke Zeline (prope Zelnam). (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae IX, 195—196.) Uz njega je kasnije sagrađen kaštel. Vlastelinstvom i samostanom upravljao je preceptor, ali su svi posjedi smatrani vlasništvom čitavog reda.

Svetomartinski kmetovi davali su samostanu feudalnu rentu, koja je imala neke specifičnosti. Darovnica priora Filipa de Granana od 24.IV.1320. pokazuje da su morali davati desetinu svinja, desetinu žitarica i desetinu vina. Prior je polovicu tih daća na posjedima darovanim Nikoli Ludbreškom zadržao za samostan, a polovicu poklonio obdareniku. Kmetovi su nadalje samostanu morali plaćati porez kunovinu (marturinu), što pokazuje da su Ivanovci uživali porezne imunitete.

U ispravi je navedeno da meštar Nikola sve ostale prihode dobiva u puno vlasništvo. Nije navedeno koji su to prihodi, ali se može pretpostaviti da su se sastojali od još nekih naturalnih daća (redovite daće), novčane rente i tlake.

Samostan je nad svojim kmetovima imao punu sudsku vlast, koju je na darovanim posjedima prenio na meštra Nikolu. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 556—558.)

Desetinske daće su na području čitave zagrebačke biskupije pobirali Zagrebački kaptol i zagrebački biskup, pa su se stoga nazivale crkvenom desetinom. Zagrebački se kaptol 1324. tužio da su Ivanovci na svojim posjedima uzurpirali te daće i da ih pobiru za sebe. Iste je godine s njima postigao sporazum o desetini. Ivanovci su prema tom sporazumu desetinske daće i dalje pobirali za sebe, a Kaptolu su za njih od svojih devet posjeda trebali plaćati u novcu "devet fertona, svaki sa 60 banskih denara«. Taj je iznos 1358. promijenjen u tri marke banskih denara, a plaćao ga je samostan Sv. Martina za sve posjede reda. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae IX, 195—196; XII, 474—476.)

Ugovorom iz 1324. crkvena je desetina na svim ivanovačkim posjedima potvrđena kao vlastelinska daća. Time je u strukturu feudalne rente na vlastelinstvu Božjakovini unesena specifičnost, koja će se održati preko 500 godina. Na mnogim drugim vlastelinstvima desetinske daće su doživljavale različite promjene. Bile su komutirane u novac, zatim ponovo rekomutirane u naturalno podavanje, ponegdje pretvorene u simboličko podavanje, i ukinute urbarijalnom regulacijom. Na posjedima Božjakovine desetina se, međutim, neprekidno održavala kao sustav naturalnih daća (desetina svinja, desetina žitarica i desetina vina).

Čini se da u XV stoljeću u Božjakovini više nije postojao ivanovački samostan (domus). Vlastelinstvom su upravljali posebni upravitelji (provizori), a ne samostanski poglavari (preceptori).

U XV stoljeću nastalo je uz bivši ivanovački samostan gradsko naselje koje se također prozvalo Božjakovina. Na kraju XV stoljeća to je naselje pretenciozno nazvano čak "grad" (civitas). Ban Matija Gereb (1481—89) sagradio je oko naselja i kaštela palisade sa četiri bastiona, a iznad dvojih ulaznih vrata dao je podići tornjeve. (Mađarski državni arhiv u Budimpešti, Dl 26. 235.)

Naselje u Božjakovini spominje se u više izvora kao trgovište. Tahy je npr. 1558. tužio gornjostubičkog plemića Ivana Petričevića što je napao trgovište Božjakovinu (oppidum Bosyako). (Kaptolski arhiv u Zagrebu (depozit u Arhivu Hrvatske), Acta loci credibilis, series I, litt. T, br. 48.) U ispravi od 1563. spominje se "kaštel Božjakovina zajedno s trgovištem Božjakovinom" (castellum Bosyako simul cum oppido similiter Bosyako). (Barabas, n.dj., 432—434.) Trgovište se spominje još i 1573. (in totali castello et oppido Bosyako), iako je najvjerojatnije već potpuno pusto. (Neoregestrata acta, sv. 1091, br. 2.)

Sve u svemu, uz kaštel u Božjakovini postojalo je u XV i XVI stoljeću manje gradsko naselje -trgovište. Nije se sačuvao ni jedan izvor o položaju stanovnika tog trgovišta. Može se, međutim, pretpostaviti da se nije bitno razlikovao od položaja u sličnim naseljima. Sva su trgovišta imala svoje autonomne općine. Građani su birali mjesnog suca i mogli relativno slobodno raspolagati svojom imovinom. Bili su, međutim, podložnici vlastelina, kojemu su davali specifičnu feudalnu rentu (pretežno daće u novcu).

Trgovište u Božjakovini propalo je u vihoru turskih pustošenja u XVI stoljeću. Kad se u idućem stoljeću mjesto obnovilo, njegovi su stanovnici svi odreda bili kmetovi.

Na početku XVI stoljeća na vlastelinstvu Božjakovini nalazilo se 28 sela i zaselaka. Vlastelin je u drugoj polovici stoljeća u neposrednom vlasništvu držao 11 sela i 3 vlastelinska predija. U neposrednom vlasništvu Nikole Zrinskog i zatim Franje Tahya spominju se ova sela: Trebovac (Trebowcz, Tribowcz), Ježevo (Jessewo), Donje Dvorišće (Also Dvorische), Gornje Dvorišće (Felsew Dvorische), Meglinec (Meglynez), Selnica (Zelnice), Lipljanci (Lyplyanczy), Hrebinec (Rebrincz), Šaškovec (Saskowez), Jandrilovec (Jandrilowcz, današnji Andrilovec) i Černec (Chemecz, današnji Črnec).

U rukama vlastelina nalazili su se prediji Mikulinec (Mykulyncz), Veprovica (Weprowycza, danas Leprovica) i Prikraj (Prikray).

U posjedu vazalnih plemića nalazila su se tada kao prediji ova sela i naselja: Kopčevec (Kopchewecz), Kozinščak (Kozinchak), Donja Sela (Also Zela), Gornja Sela (Felsew Zela), Stančić (Ztanchich), Senkovec (Zenkowcz), Majkovec (Maykowcz), Sveta Helena (Zenth Illona), Gračec (Grachecz), Gornja Ostrna (Felsew Oszterna), Donja Ostrna (Also Oszterna), Sveti Martin (Szenth Marton) i Sveti Brcko (Sanctus Briccius). (Podaci o selima uzeti su iz isprava o Tahyevom uvođenju u posjed vlastelinstva godine 1573. Tada je dio tih sela već potpuno pust. (Neoregestrata acta, sv. 15, br. 47).)

Prediji su činili poseban oblik vazalnih plemićkih posjeda. Na njihovu prikazu posebno ćemo se zadržati.

Vazalni posjedi nazvani prediji (praedia) nastali su u XIII stoljeću gotovo na svim crkvenim posjedima. Razne crkvene ustanove davale su manje dijelove svojih velikih vlastelinstava uz određene obveze pojedinim plemićima, koji su time postajali predijalci. Plemić koji je primio predij trebao je u slučaju ratnog pohoda kao konjanik sudjelovati u vojnoj jedinici (banderiju) svog seniora, plaćati novčanu daću, te da u svim prilikama iskazivati vjernost svom senioru. Predijalci su na svojim predijima imali ograničeni "dominium utile". Dio rente od njihovih kmetova i nadalje je primao vlastelin.

Prediji su postojali na svim templarskim, odnosno hospitalskim vlastelinstvima. Tako se npr. na posjedima opatije Bele spominju u XIV stoljeću prediji Tužno, Hedrihovec i Jurketinec. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae XII, 159—161; IX, 10—113; XV, 59.) Na vlastelinstvu Gore spominju se u XIV stoljeću prediji Sv. Mihajlo (Mikola) i Sitno, a pri kraju XV stoljeća čak 15 predijalnih posjeda. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae XII, 159—161; 165—167; KAZ, Decimalia, br. 466.) Na velikim posjedima opatije Bijele spominje se početkom XVI stoljeća 20-tak predija. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976 , 11, 30, 98.)

Na posjedima Božjakovine prediji su nastali još u doba templara. Preceptor Svetog Martina Andrija potvrdio je 1.VIII.1311. županu Parisu "neki posjed" (quandam possessionem), koji je ranije kao predij držao ban Aleksandar. Istom županu darovao je zatim kao predij posjede Ježevo (Jeseu) i Trebovec (Tribuych). Župan Paris je za svaki predij o blagdanu Kuzme i Damjana trebao platiti 1 marku banskih denara i iskazivati uobičajenu vazalnu vjernost prema samostanu. Prihode tih posjeda mogao je uživati "na način drugih predijalaca" (more aliorum praediatium). Posjedi Ježevo i Trebovec bili su tada potpuno pusti, te ih je župan Paris najprije morao naseliti. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 287—288, 288—290.)

Navedeni podaci ukazuju da je na vlastelinstvu bilo više predija, ali izvori o njima potječu tek iz XVI stoljeća.

Prior Bartol Berislavić darovao je 12.VIII.1510. svom službeniku Tomi Hirjaku kao predij selo Kozinščak (villa Kuzinschak) s 5 selišta. Prior je istodobno Hirjaka "izuzeo iz statusa seljaka i neplemića" i uvrstio "među predijalce plemiće". (Arhiv HAZU, Documenta, III — 31.) Taj je predij zatim posjedovao plemić Ladislav Pezery, a od 1568. plemićka obitelj Bruman. Uz kuriju u Kozinščaku, Brumani su držali nekoliko kmetova u Selima i kuriju u trgovištu Božjakovini." (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 190, 271, 317, 341, 396—397; Neoregestrata acta, sv. 15, br. 47.)

Kad je 1634. umro Matija Bruman, posljednji član obitelji, Kozinščak su neko vrijeme držali vlastelinski službenici. Grof Petar Zrinski prodao je 1650. taj posjed za 1500 forinti plemiću Jurju Mamiću, koji je 1655. kupio još nekoliko kmetova u Šaškovcu i Selima. (Neoregestrata acta, sv. 444, br. 38; sv. 74, br. 37.) Kozinščak tada više nije u strogom smislu predij, jer ga Mamić drži pa založnom pravu.

Ugarska komora je 1682. Kozinščak prodala plemiću Ivanu Sorši. (Donationes regiae seculares, Tomus XII, pag. 349.) U prvoj polovici XVIII stoljeća neko su ga vrijeme držali zagrebački Isusovci, a zatim je postao osnovni posjed plemićke obitelji Bužan. Ivan Bužan je 1751. u Kozinščaku, Ostrni, Šaškovcu i Selima posjedovao 53 kmeta. Taj su posjed držali i njegovi nasljednici. (Conscriptiones bonorum ante regulationem comitatuum, Kut 12, Fasc. 15, br. 194; Arhiv Zagrebačke županije, kut. 270.)

Ban Petar Berislavić darovao je 1516. plemiću Pavlu Isačiću polovicu predija Sela (Zela, danas Dugo Selo) uz obvezu da gubernatoru ili budućim vranskim priorima svake godine služi mjesec dana o vlastitom trošku s jednim konjem u granici kraljevine. Vazalna dužnost predijalca određena je, dakle, na ovom prediju isključivo kao vojna služba. (Neoregestrata acta, sv. 1744, br. 30. ) Drugi dio posjeda držali su od sredine XVI stoljeća Matija Sčitaroci i njegovi nasljednici. Njegov se dio predija prozvao Donja Sela (Also Zela), dok je Gornja Sela (Felsew Zela) naslijedio Juraj Isačić. Donja i Gornja Sela postala su u prvoj polovici XVIII stoljeća jedinstveno naselje pod nazivom Duga Sela, odnosno Dugo Selo.

Sčitaroci su uz predij Donja Sela posjedovali nekoliko kmetova u Donjoj Ostrni. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 190, 212, 228, 238, 249, 271, 285, 396; Neoregestrata acta sv. 15, br. 47.) Na kraju XVI stoljeća taj je posjed ženidbom naslijedio plemić Jeronim Fumatić, suprug Margarete Sčitaroci. Kad je 1635. umro, posjed je pokušalo zauzeti njegovih 5 kćeri: Katarina (supruga Ivana Kiša), Margareta (supruga Stjepana Šomođija), Doroteja (udovica Nikole Galčića), Barbara (supruga Vuka Žarka) i Helena (supruga Baltazara Vojkovića). Grof Nikola Zrinski zaobišao je, međutim, njihova prava i 26. XII 1635. taj dio posjeda Sela darovao plemiću Ivanu Ručiću. (Neoregestrata acta, sv. 701, br. 14, 17.)

Nakon zapljene Božjakovine 1671., Sela je neko vrijeme posjedovao Zagrebački kaptol. U XVIII stoljeću posjed Duga Sela držali su plemići Bužani, a zatim kao suposjednici Juraj Petković, Josip Raffay i Ivan Zdenčaj. (Conscriptiones bonorum ante regulationem comitatuum, Fasc. 15, br. 194; Zagrebačka županija, Kut. 270.)

Predij Andraševec (Jendrassewcz) Petar Berislavić je 1516. darovao gornjostubičkom plemiću Pavlu Britviću (Borothwa). Njegovu je darovnicu potvrdio kralj Ludovik II. (Neoregestrata acta, sv. 19, br. 16; Documenta medievalia varia, br. 776.) Nasljednici Pavla Britvića bili su na tom posjedu do 70-tih godina XVI stoljeća, a zatim se kao njegovi posjednici javljaju plemići Martin Tomazović, Gašpar Bobinac, Juraj Horvat i drugi. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 190, 212, 228, 271, 286, 397.) Taj se posjed u XVII i XVIII stoljeću više ne spominje.

Predij Ostrna (Oszterna) nastao je vjerojatno još u srednjem vijeku, ali se prvi put spominje tek sredinom XVI stoljeća. Tada su ga posjedovali plemići Papratovići. Od 1573. postojala je Gornja i Donja Ostrna. Uz Papratovića, u tim su selima 1598. imali manje posjede Ivan Horvat i Margareta Sčitaroci, udana Fumatić. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 190, 212, 228, 249, 271, 285, 397.)

Petar Zrinski je 1667. darovao kuriju Ostrnu sa 14 kmetova svom službeniku Franji Frankulinu. (Neoregestrata acta, sv. 388, br. 21.) Tom je prilikom sastavljen urbar o podavanjima kmetova. (R. Lopašić, Hrvatski urbari, 409—410.) Franjo Frankulin je sudjelovao u zrinsko-frankopanskoj zavjeri, te je kraljevski fisk 1670. zaplijenio Ostrnu i druge njegove posjede. Nju je zatim 1682. kupio plemić Franjo Spoljarić, a u XVIII stoljeću je priključena posjedima obitelji Bužan. (Donationes regiae saecutares, tomus XII, pag. 327.)

Veći prediji na vlastelinstvu Božjakovini bili su Sveta Helena (Zenth Illona) i Majkovec (Moykowcz).

Prior Matija Barath založio je 1521. Sv. Helenu i posjed Senkovec plemiću Matiji Mrsiću. (Kukuljević, Rad 82, 39.)

Čini se da je Majkovec u drugoj polovici XV stoljeća bio zasebni posjed s kaštelom. Kralj Matija Korvin je 1488. "castellum Maykowcz" darovao kiparu Ivanu Duknoviću Trogiraninu kao nagradu za njegovo umjetničko stvaralaštvo. (Arhiv HAZU, Documenta, D—XVII — 93. Nije posve sigumo da se u Matijaševoj darovnici radi o Majkovcu na vlastelinstvu Božjakovini.)

Sredinom XVI stoljeća Sv. Helenu su posjedovali Papratovići, a Majkovec Mikulići od Podlapca, koji su oko 1573. oba posjeda objedinili. God. 1598. bio je to sa 33 kmeta najbolje naseljen posjed na vlastelinstvu. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 212, 228, 398.)

Nikola Zrinski dao je 1565. plemiću Jurju Medušociju posjed Senkovec (Zenkowez). Njegovi su nasljednici u tom selu sagradili plemićku kuriju, koja je u XVII stoljeću priključena posjedima Sv. Helene. (Neoregestrata acta, sv. 15, br. 53; sv 255, br. 7)

Nikola Zrinski je 1623. Sv. Helenu, Majkovec i Senkovec založio za 4000 imperijala plemiću Koczyju, kojeg je naslijedila obitelj Češković. (Urbaria et Conscriptiones, sv. 7, br. 27.) Sredinom XVIII stoljeća držao ih je podžupan Ivan Saić, a nakon njega velikaš Ivan Kapistran Adamović Čepinski. (Conscriptiones bonorum ante regulationem comitatum, Kut. 12, Fasc. 15, br. 196; Zagrebačka županija, Kut. 269.)

Selo Kopčevec (Kopchewcz, Kolchewcz) je sredinom XVI stoljeća kao predij držao plemić Matija Sprečki, a naslijedio ga je oko 1598. Juraj Cvetašin. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb 1976, 190, 212, 238, 271, 396.) Zrinski su taj posjed 1608. za 600 forinti založili Ivanu Despotoviću. Njegov sin je 1653. od grofa Petra kupio još 10 kmetova i tako povećao svoj posjed. Despotovići su Kopčevec zadržali i nakon što je Božjakovinu kupio grof Ivan Drašković. (Urbaria et Urbaria et Conscriptiones, sv. 7, br. 27; Kaptolski arhiv u Zagrebu, Acta Loci credibilis, series I, Litt, D, br. 40. ) U prvoj polovici XVIII stoljeća taj je posjed stekla obitelj Škrlec.

Sredinom XVI stoljeća na Božjakovini se prvi put spominje dobro Stančić s kaštelom (bona Zthanchichi et castellum ibidem erectum). (Neoregestrata acta, sv. 15, br. 47.) Taj se predij očigledno već tada pretvorio u samostalan posjed. Na njemu 1672. više nije postojao kaštel, već samo "potpuno ruševna drvena kurija". Imao je samo 7 kmetova. (R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974, 240.)

Među starije predije ide svakako i Sv. Martin (Zenth Marton, danas Prozorje). Njega je od sredine XVI st. do 1573. držao plemić Petar Nađ, a zatim Mojsije Humski. U tom je selu manji posjed imala obitelj Bogdanić, a dio predija pripadao je župniku crkve sv. Martina (u izvorima se kao župnikov posjed navodi naselje Liktarijevec). (Neoregestrata acta, sv. 15, br. 47; J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb 1976, 190, 212, 228, 249, 271, 285, 396.)

Sačuvani porezni popisi pokazuju da je područje Božjakovine u prvim decenijama XVI stoljeća bilo dobro naseljeno. Vlastelinstvo je 1507. zajedno s posjedima predijalaca imalo 348 poreznih dimova. Bez tih posjeda, prioru je 1509. i 1517. pripadalo 250, a 1520. god. 265 dimova. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 18, 42, 81, 117.)

Ban Ivan Karlović je 1529. tvrdio da na vlastelinstvu živi oko 300 kmetova (kmetskih obitelji), ali bilo ih je, bez sumnje, više. God. 1543. na njegovim su posjedima obračunata 324 porezna dima, što znači da je imalo 500-600 kmetova. (Laszowski, Monumenta Habsburgica I, 125; J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb 1976, 142. )

Neposredno nakon toga, između 1543. i 1546. broj poreznih dimova na vlastelinstvu radikalno se smanjio. Vlastelinstvo je 1546. imalo samo 40 dimova. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb 1976, 145.) U razdoblju između 1543. i 1546. preživjelo je katastrofu, zbog koje su njegovo stanovništvo i gospodarski potencijal smanjeni za osam puta.

Smanjivanje stanovništva (poreznih dimova) bilo je rezultat turskog pustošenja godine 1545. Te su godine, nakon pada Moslavine, Turci provalili sve do Konjščine i tom su prilikom temeljito oplijenili područje Božjakovine. Dio stanovnika odveden je u roblje, a dio se razbježao i odselio u druge krajeve.

U vrijeme turske ofenzive početkom 50-tih godina privredni potencijal Božjakovine još se više smanjio: od 1553. do 1557. imala je samo 25 poreznih dimova. Krajem 60-tih godina počeli su se u pusta sela naseljavati novi stanovnici, te se braj dimova nešto povećao (1566. — 41, 1567. — 37, 1570. — 34, 1573. — 43). Ali već 1576. zbog migracije i napada turskih Vlaha opustošeno je 3,5 dimova (desertati per Walachos et migrationem fumi 3,5). God. 1582. Vlasi su ponovo opustošili 3 dima u Kozinščaku, Ostrni i u selima Franje Tahyja. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb 1976, 190, 212, 228, 249, 285, 317.) Iako se Božjakovina nalazila iza pajasa graničnih tvrđava, koje su u XVI stoljeću pretstavljale Vojnu krajinu, zbog provala manjih turskih jedinica u okolicu Zagreba porasla je važnost njenog kaštela kao obrambene utvrde. Vojnc su vlasti, doduše, god. 1540. dok su Turci bili još dosta daleko, predlagale da se taj kaštel poruši. (Laszowski, Monumenta Habsburgica II, 491—493.) Ali kad su Turci 1552. zauzeli Čazmu i Dubravu počele su ga smatrati dijelom obrambenog sustava, iako se između njega i turske granice nalazila Ivanićka kapetanija. Hrvatski sabor je 7.III.1557. odredio da svi kmetovi božjakovinskog vlastelinstva moraju raditi na utvrđivanju toga kaštela. (F. Sišić, Hrvatski saborski spisi III, 6—7.)

Sabor je 7.XII.1572. donio nove odredbe o utvrđivanju Božjakovine. Na dogradnji kaštela trebali su raditi svi Tahyjevi kmetovi sa Susedgrada, Donje Stubice i Božjakovine. Kako su se susedgradsko-stubički kmetovi tada već bili pobunili, sabor je odlučio da ih se prisili na javne radove. (F. Sišić, Hrvatski saborski spisi III, 361—362.) Iduće godine izbila je velika seljačka buna, pa do utvrđivanja Božjakovine nije moglo doći. Sabor je, međutim, 16.V.1574. obnovio svoj zaključak da susedgradsko-stubički kmetovi moraju dati radnike za utvrđivanje toga kaštela. (F. Sišić, Hrvatski saborski spisi III, 409.) Staleži su nove odluke o radovima na fortifikaciji Božjakovine donijeli 20.IX.1584. i 29.V.1589, ali unatoč svemu, kaštel u Božjakovini nije odolio velikom turskom napadu 1591. godine. (F. Sišić, Hrvatski saborski spisi III, IV, 141, 247.)

Nakon neuspjeha prve opsade Siska, bosanski beglerbeg Hasanpaša Predojević provalio je početkom listopada 1591. s 4 do 5 tisuća vojnika u Moslavinu u kraj između Ivanića i Križevaca. Opustošio je okolicu Križevaca i 5. listopada spustio se pred Božjakovinu. U kaštel se sklonilo mnogo žena i djece, te plemkinja s okolnih posjeda. Kaštelan Stjepana Tahyja Lovro Radinović nije se ni pokušao braniti, te je Hasanpaša još isti dan zauzeo i zapalio kaštel. Sve osobe koje su se sklonile u kaštel i mnoge Seljake iz okolice poveo je kao roblje u Bosnu. Na povlačenju, napala ga je krajiška vojska i oslobodila oko 400 sužnjeva. (Vj. Klaić, Povijest Hrvata III, sv. 1, Zagreb 1902, 369—371.)

Vlastelinstvo Božjakovina je 1591. strahovito opustošeno. Posljedice tog pustošenja dugo su se osjećale. Sastavljači isprave o naseljavanju posjeda crkve sv. Martina pisali su npr. 1612. da je "nekoliko let već od trideseti da je pusta zemlja stala Svetoga Martina, kmetov ki su negdašni ondi (bili), pervi pomerli i pred turskom sili pa svetu prešli". (Zemljorasteretno povjerenstvo, Kut. 79, Consilium Locumtenentiale regium Hungaricum, Departmentum urbariale, series IV, grupa A, Fasc. 4, br. 17 B.)

Stanje vlastelinstva nakon velikog pustošenja 1591. odrazilo se u poreznom popisu iz 1598. Prema tom popisu, na čitavom je vlastelinstvu živjela 101 kmetska obitelj. Grof Juraj Zrinski držao je u neposrednom vlasništvu samo 23 kmeta. U dobro naseljenim krajevima bilo je tada više kmetova čak i na malim plemićkim posjedima. Navedeni kmetovi živjeli su u 10 sela i zaselaka, tako da je u najviše slučajeva selo imalo samo 1 do 2 kuće. Slično stanje bilo je i u selima predijalaca. U svakom je bilo samo po nekoliko kuća. Najmanje je opustošen posjed Ivana Mikulića u Sv. Heleni i Majkovcu. U Sv. Heleni bilo je 20, a u Majkavcu 13 kuća. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb1976, 396—398, 476.)

U vihoru ratova i pustošenja na Božjakovini je propalo desetak sela i naselja. Osim kaštela, 1591. je uništeno i trgovište Božjakovina. U njemu dosta dugo nije bilo stanovnika. Bez ijednog stanovnika ostala su sela: Leprovica (Veprovica), Prikraj, Šaškovec, Selnica, Mikulinec i Lipljanci. Naseljima Mikulincu i Selnici izgubio se svaki trag.

Nakon dugog rata (1593 — 1606) završilo se razdoblje gotovo neprekidnih turskih upada u pogranična područja u Hrvatskoj. Život je postao sigurniji. Na vlastelinstvima neposredno uz Vojnu krajinu, a među njima je i Božjakovina, bilo je mnogo pustih zemalja obraslih šikarom, ostataka nekadašnjih sela, velikih šuma.

Feudalni posjednici tih vlastelinstava bili su zainteresirani da ih što brže nasele i privredno aktiviraju. Među vlastelinstvima, koja su se u prvim decenijama XVII stoljeća počela kolonizirati, bila je i Božjakovina. Njeno se naseljavanje zasad ne može pratiti u pojedinostima, ali sačuvani izvori omogućavaju da se prouče i ocijene njegovi rezultati.

"Šekutori Sv. Martina" i dvorska vlastelinstva Božjakovine izdali su 11.II.1621. ispravu o uvjetima naseljavanja posjeda crkve Sv. Martina u Liktorijevcu (Liktorovcu, danas područje Prozorja). Nakon što su iznijeli da su te zemlje puste preko 30 godina i "da nikakve hasni ni cirkvi od tih zemal", objavili su da će onaj "ki bi pošal serčeni i dober človek stat na te zemle pustoselne" biti pet godina oslobođen tlake, novčane daće martinšćine i davanja selišnih pilića — "na pet let da nemaju klake delati, ni martinšćine davati, ni pišćenac, nego samo da imaju slobodni biti". Dvije godine nakan naseljavanja kolonist će davati desetinu žitarica i svinja (" deseto navadno i kerjaka"), a nakan pet godina i ostale daće martinšćinu, selišne piliće i napose tlaku: "vsaki tedin letni i zimski po dva dni". (Zemljorasteretno povjerenstvo, Kut. 79, Consilium Locumtenentiale regium Hungaricum, Departmentum urbariale, IV/A, Fasc. 4, br. 17B.)

Citirana isprava pokazuje da su kolonisti prilikom naseljavanja dobivali privremene olakšice, koje će trajati dok iskrče oranice, sagrade kuće i općenito organiziraju gospodarstvo. Ostala feudalna podavanja bila su manja od tereta na onim vlastelinstvima, koja nisu bila opustošena, ali ipak veća od podavanja na mnogim drugima, što su se tada naseljavala i na kojima su mnogi kolonisti dobivali povlastice slobodnjaka.

Na posjed Gračec naselili su se iz "turske zemlje" sa svojim obiteljima seljaci Vidak Radašić, Mihalj Novačić, Stipe Novačić, Mihalj Šimunić, Marko Lisan, Ivo Kara Mihaljević, Marko Đurakić i Horvat Mihalj. Vlasnici tog posjeda plemići Janoš Praskač, Gašpar Beršenj i Janoš Dereškaj sklopili su 6.V.1629. s navedenim naseljenicima ugovor o njihovim feudalnim podavanjima. Svaki je kolonist morao davati tjedno "od hiže v letu počamši od svete Jelene dneva do Miholja po dva dni tlaku, a od Miholja počamši do Jelenja po jedan dan", nadalje desetinu žitarica ("vsakojačkoga žitka"), osim desetine hajdine, i desetinu svinja. Bili su oslobođeni desetine pčela i novčane daće martinšćine. Na području vlastelinstva Božjakovine morali su davati podvoz prema patrebi "z dvojem živinom", a izvan tog područja s jednim "živinčetom". U tom se dokumentu u više navrata naglašava da se podavanja podložnicima određuju onako kako ih imaju i drugi kmetovi na Božjakovini ("kak i drugi Božjakovci"). (Zemljorasteretno povjerenstvo, Fasc. 4, br 17 A.)

Iz toga se može zaključiti, a to potvrđuju i drugi izvori, da se na čitavom vlastelinstvu tlaka određivala svakom domaćinstvu, a ne prema veličini selišta kako je tada bilo uobičajeno.

U doba kolonizacije, od početka do 70-tih godina XVII stoljeća, povećao se broj kmetova u svim selima vlastelinstva. Stanovnici su se pojavili u nekoliko sela, koja su od 1598. bila potpuno pusta. Tako su npr. ponovo oživjela sela Prikraj i Leprovica, Gornje i Donje Dvorišće.

Hrvatski je sabor 26.VIII.1598. donio odluku da se umjesto spaljenog kaštela u Božjakovini podigne nova utvrda u Brckovljanima (in fundo ecclesiae beati Briccii). (Sišić, Hrvatski saborski spisi IV, 385—386.) Čini se da ta odluka nije bila provedena. U jednoj ispravi iz 1607. navodi se, međutim, da kaštel u Božjakovini stoji još uvijek spaljen. (Neoregestrata acta, sv. 1006, br. 17.) Sagrađen je ponovno vjerojatno nedugo iza toga, oko 1610. Prema opisu iz 1672. bio je drven, a imao je 7 prostorija. Uz njega se nalazilo više gospodarskih zgrada i 6 drvenih podruma. Tada se smatralo da je već dosta ruševan. (R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974, 54—60, 235.)

Uz kaštel Božjakovinu obnovljeno je u prvim decenijama XVII stoljeća i naselje Božjakovina, koje se 1672. naziva trgovište (oppidum Bosiako), a 1680. "Vlaška ulica pokraj kaštela" (pagus Vulaska vulicza penes castellum). (Urbaria et conscriptiones, sv. 40, br. 32; sv. 40, br. 13.)

Na vlastelinstvu je u XVII stoljeću nastalo nekoliko potpuno novih sela: Donja i Gornja Greda (Gredsani, Steriova Greda), Kusanovec i Lukarišće.

Prema sačuvanim popisima broj kmetskih domaćinstava na dijelu vlastelinstva u neposrednom vlasništvu knezova Zrinskih ovako se povećao:

BROJ DOMAĆINSTAVA
SELO	1598. g.	1672. g.	1680. g.
Ježevo Trebovec Meglinec Črnec Štakorovec Hrebinec Dvorišće (Gornje i Donje) Andrilovec Brckovljani Prikraj Božjakovina Kusanovec Leprovica Greda Steriova Greda Šaškovec Senkovačka Gorica	4 3 2 3 1 5 1 1 0 0 0 0 0 0 0 2 1	10 22 8 2 3 9 7 10 9 9 7 5 9 5 6 0 0	16 35 9 4 5 15 12 17 19 12 8 3 16 5 6 0 0
UKUPNO:	23	111	182

Prema tome, broj kmetskih domaćinstava u navedenim selima povećao se sa 23 god. 1598. na 111 god. 1672. i 182 god. 1680, odnosna gotovo 8 puta. (Izračunata prema poreznom popisu iz 1598. (J. Adamček - I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI, Zagreb 1976, 396—398, 476), urbarima iz 1672. i 1680. (Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 13, 32).) Čini se da su se plemićki posjedi nešto sporije naseljavali.

Proces naseljavanja odrazio se na Božjakovini i u strukturi seljačkag zemljišnog posjeda. Naime, u toku naseljavanja počele su se na vlastelinstvu odvojeno registrirati stare selišne zemlje i sve krčevinske zemlje, koje su nastajale proširivanjem seljačkih posjeda. Svaka od tih kategorija morala je snositi drugačije daće: dok se od selišnih zemalja pobirala samo desetina, od krčevina se morala davati desetina i devetina. Od iskrčenih livada seljaci su morali plaćati posebne novčane daće.

Na dijelu vlastelinstva u neposrednom vlasništvu Ugarske komore kmetovj su 1680. držali 707 jutara selišnih i 371 jutro (34,4%) krčevinskih oranica. Isti su kmetovi držali i 226 kosaca krčevinskih livada (43,8%). (Izračunato prema urbaru iz 1680. (Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 13).)

Krčevine su se nalazile i na posjedima plemića. Na mnogim mjestima iskrčili su oranice i livade i kmetovi susjednih plemića. Pa nalogu komorskog administratora Grgura Pavešića popisane su 1674. na vlastelinstvu sve "krčevinske oranice i livade kako stare tako i novoiskrčene". Prema tom popisu seljaci su držali ako 1000 jutara iskrčenih oranica i preko 450 kosaca krčevinskih livada.

Krčevine su bile manji kampleksi oranica i livada stvoreni u šikarama, šumama ili na zapuštenim poljima. Na području Sela (Dugog Sela) spominju se npr. kampleksi krčevina Nohtovec, Skuške Brvi, Stari Šaškovec, zemlja pokraj Dubovice, Žabnjaka, Lazino, Duge, zemlje pokraj Bigalje, Matekovnja, Sepničko, Jastrebin Bok, Sučni krč, zemlja uz Leskovicu i zemlja uz potok Črnec.

Uz selo Ježevo spominju se krčevine Kličkovo, Gredica, Njivica, Kobiljak, Koprivno, Brezje, Kleštice, Oblanje, Topolje, Kute, Lešće, Polovo, Planje (Blanje) i tri kompleksa uz šumu Jasenovec.

Seljaci iz Božjakovine, Brckovljana, Prikraja i Gornjeg Dvorišća iskrčili su zemlje na lokalitetima Kontovec, Donji Kontovec, Greda (u šumi Bapča), Galdišćc, Zavrtnica, Kamen, Čačkova Greda, Pancerovčica, Tečal, zemlja uz Pisanu Bukvu, Ceščjak, Živice, Kelebinjak, uz Suhu Lonju, Lučicu, Lipčicu i uz šumu Bapče. Brojne krčevine postojale su i u svim ostalim selima. (Urbaria et Conscriptiones, sv. 7, br. 26.)

Sve u svemu, sačuvani izvori pokazuju da je u XVII stoljeću izvršena kolonizacija vlastelinstva Božjakovine. U tom su razdoblju stvorene nove poljoprivredne površine, a s njihovim proširivanjem nastavit će se i u idućem stoljeću.

Iz doba uprave Ugarske komore (1671 — 1685) sačuvano je nekolika izvora, koji omogućuju da se na vlastelinstvu Božjakovini prouči i upozna položaj zavisnih seljaka. To su nedatirani urbar (sastavljen najvjerojatnije 1672), urbar iz 1680. i procjene vlastelinstva iz 1672. i 1685. (R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974, 233—241; Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 13, 32; sv. 113, br. 35.) R. Lopašić je 1894. objelodanio urbar plemićke kurije Ostrne, koji daje uvid u položaj kmetova na plemićkim posjedima. (R. Lopašić, Hrvatski urbar Zagreb 1894, 409—410.) Radeći na ovom tekstu pronašli smo "Urbarium imanja starinskog Gračec zvanoga", a 1672. i 1689. procijenjeni su posjedi kurija Stančić, Majkovec, Sv. Helena i Kopčevec. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 75; Urbaria et Conscriptiones, sv. 7, br. 27; Protokol br. 13, str. 79—101.) Svi ti izvori sadrže podatke o feudalnoj renti kmetova, koja je u velikoj mjeri određivala njihov ekonomski i pravni položaj.

Sve do 60-tih godina kmetovi su tlaku davali prema 'hižama" (kućama). God. 1661. i tlaka se počela određivati prema veličini seljačkog posjeda. Seljački posjed (selište) postao je tada mjera i jedinica prema kojoj se određivala većina podavanja. Velika skupina seljaka držala je četvrt selišta (sessio quartalistica) sa 6 do 9 jutara selišnih oranica. Najbrojniju skupinu podložnika činili su želiri (inquilini), koji su posjedavali samo "četvrti dio četvrtselišta" — male parcele s 1 do 2 jutra oranica. Osim selišnih posjeda, seljaci su, kako je već rečeno, držali i krčevinske zemlje za koje su se davale posebne daće.

Posjednici četvrtselišta, plaćali su 1672. dvije novčane daće: "od livade" (de foenilibus) i "za ribe" (de piscibus). Obje daće iznosile su po pojedinim seljačkim posjedima u prosjeku 10 do 20 denara. God. 1680. seljaci su u pravilu plaćali manje od 10 denara. Prije turskog pustošenja seljaci su plaćali redovitu novčanu daću, koja se zvala martinščina. Ta je daća u XVII stoljeću ukinuta. Popisivači vlastelinstva 1685. napomennuli su da su kmetovi prvobitno morali za vlastelina lovti ribu, ali da im je kasnije ta dužnast pretvorena u novčanu daću. (Prikaz feudalne rente izrađen je prema izvorima navedenim u bilješkama 94—96. U nastavku će se posebno označiti samo oni podaci koji potječu iz drugih dokumenata.)

Vlastelinstvo je redovitom daćom za livade dobivalo godišnje 18 rajn. for. i 41 krajcar, a daćom "pro piscibus" 7 rajn. for. i 4 krajcara, odnosno 26 rajn. for. i 28 krajcara za obje redovite daće.

Osim navedenih redovitih daća, vlastelinstvo je imalo i nekoliko izvanurbarijalnih novčanih prihoda. Seljaci su za svaka jutro krčevinskih livada morali godišnje plaćati 5 denara. Od tih livada vlastelin je dobivao 15 rajn. for. i 2 krajcara od domaćih a 112 rajn. for. i 25 krajcara od stranih kmetova. Zakup mlinova donosio mu je daljnjih 9 rajn. for. i 55 krajcara.

Vlastelinstvo je svim novčanim daćama godišnje dobivalo oko 64 rajn. forinte. U ukupnoj vrijednosti feudalne rente taj je prihod činio samo nekolika postotaka. Novčane daće bile su, dakle, posve sporedno podavanje Božjakovinskih kmetova.

Naturalna podavanja na Božjakovini imala su svoju posebnu strukturu. Na mnogim feudalnim posjedima važan do naturalnih daća činile su tzv. stalne ili redovite daće. Ovisno o veličini svojih posjeda kmetovi su morali davati određenu količinu pšenice, zobi i drugih žitarica. Ta vrst daća na vlastelinstvu Božjakovini gotovo i nije postojala. God. 1680. davala su je samo 3 kmeta u Kusanovcu (4 mjere pšenice i 4 mjere zobi).

Redovitim se daćama u naturi mogu smatrati jedino tzv. "darovi" (munera) — obvezno davanje vlastelinu pilića i jaja. "Darovi" su se pobirali ovisno o veličini selišta. Vlastelinstvo je svake godine dobilo oko 218 pilića i 460 jaja (vrijednost 6 rajn. forinti i 36 krajcara). Piliće su davali i neki držaoci selišnih zemalja (god. 1680. — 242 komada).

Svaki seljački vinograd morao je vlastelinu davati kopune. God. 1685. prikupljeno je 410 kopuna, koji su procijenjeni na 30 rajn. for. i 45 krajcara.

Među najvažnijim vlastelinskim prihodima u naturi bila je daća u svinjama. Ta se daća prvobitno pobirala kao desetina. Prema ispravi iz 1621. kolonisti na posjedu crkve sv. Martina trebali su davati desetinu svinja ("kernjaka, ako budu imali deset da dadu desetoga, ako ne budu imali da žirovine navadne budu pokorni"). Naseljenici u Gračecu također su trebali, "kako i drugi Božjakovci, kernjaka vsakoga desetoga da daju". (Zemljorasteretno povjerenstvo, Kut. 79, Consilium Locumtenentiale regium Hungaricum, Departmentum urbariale, IV/A, Fasc. 4, br. 17 A, 17 B.) Desetina svinja pobirala se, dakle, na čitavom vlastelinstvu.

Grof Petar Zrinski je svojim odredbama od 12.III.1661. tu daću iz desetine pretvorio u podavanje svake kuće — "vsaka takajše hiža annuatim kerjaka jednoga a ne već, akoprem bih već ali menje imala od deset davala bude". (Zemljorasteretno povjerenstvo, Kut. 79, Consilium Locumtenentiale regium Hungaricum, Departmentum urbariale, IV/A, Fasc. 5, br. 11.) Time se daća osjetno povećala.

Vlastelinski su službenici 1672. izračunali da desetina (decima majalium) treba donositi 100 kamada svinja (125 rajn. forinti). ali kad su ustalovili da "jednu svinju treba da daje svaka, kako kvartalistička tako i želirska kuća" (majalem unum quaevis domus quartalistica, quam inquilinaria annuae praestare tenetur), prihod se povećao na 175 komada (vrijednosti 195,2 rajnske forinte).

Na mnogim vlastelinstvima seljaci su davali dvije vinske daće — desetinu i gornicu. Na posjedima Božjakovine davali su samo desetinu — "deseto vedro kako za gornicu tako i za desetinu". Prema registrima za više godina procjenitelji su 1672. i 1685. iznačunali, da desetina u prosjeku donosi 450 vedara vina. Kako se vedro moglo prodati za 40 krajcara, to je daća vrijedila 300 rajnskih forinti. Vlastelinstvo je na taj način dobivalo gotovo 50% vrijednosti naturalne rente, odnosno čak 72,27% svojih prihoda vina. Desetina vina je bila najvrjednije naturalno podavanje.

Svi kmetovi Božjakovine morali su davati desetinu žitarica. U Gračecu 1629. i na čitavom vlastelinstvu 1661. bili su oslobođeni desetine hajdine. Desetina se pobirala od selišnih zemalja, a od krčevinskih i desetina i devetina (decima et nona omnis generis a terris universis extirpaticiis). Već smo spomenuli da je struktura tih daća bila razlog, što su se na vlastelinstvu stalno diferencirale selišne i krčevinske zemlje.

Prema procjenama iz 1672. i 1685. vlastelinstvo je u prosjeku primalo ove količine desetine i devetine žitarica:

	1672. g.		1685. g.
	Količina	Vrijednost	Količina	Vrijednost
Pšenica Raž Proso Zob Pirovica	50 130 300 30 150	20 rajn. for. 43 rajn. for. 20 kr. 60 rajn. for. 4 rajn. for. 30 kr. 25 rajn. for.	85 130 300 - -	34 rajn. for. 43 rajn. for. 60 rajn. for. - -
UKUPNO:	152 rajn. for. 50 kr.		137 rajn. for.

Desetina i devetina žitarica donosile su oko 1672. god. 24,7% a oko 1685. god. 21% vrijednosti naturalnih podavanja.

Prema procjenama iz 1672. i 1685. naturalne daće na dijelu vlastelinstva u neposrednom posjedu Ugarske komore imale su ovu vrijednost:

	1672. g.		1685. g.
	Količina	Vrijednost	Količina	Vrijednost
Pilići Jaja Kopuni Svinje Vino Žitarice	218 kom. 460 kom. 400 kom. 100 kom. 450 vedara -	5 rajn. for. 27 kr. 1 rajn. for. 9 kr. 30 rajn. for. 125 rajn. for. 300 rajn. for. 152 rajn. for. 50 kr.	218 kom. 460 kom. 410 kom. 175 kom. 450 vedara -	5 rajn. for. 27 kr. 1 rajn. for. 9 kr. 30 rajn. for. 45 kr. 192 rajn. for. 30 kr. 300 rajn. for. 142 rajn. for. 20 kr.
UKUPNO:	614 rajn. for. 26 kr.		672 rajn. for. 11 kr.

Prema ispravama o naseljavanju, kmetovi Božjakovine davali su tlaku podjednako od svake kuće, a ne prema veličini posjeda. Svako domaćinstvo na posjedu crkve sv. Martina moralo je tlačiti "vsaki tedin letni i zimski po dva dni", a u Gračecu dva dana ljeti i jedan dan zimi.

Promjene u načinu davanja tlake unesene su 1661. između grofa Petra Zrinskog i kmetova nastale su "discordiae iliti nesloge zaradi dohotkov", te su zbog toga 12.III.1661. s kmetovima održani pregovori. Tada je riješeno i pitanje tlake, na koju su se kmetovi, izgleda, najviše tužili. Grof je pristao da kmetovi ubudućc ne moraju davati tlaku po domaćinstvima, već "vsaki unulikum kulikem se zemlje njegove pristoi i kulikem su do se dob pokorni bili". U ispravi je podvučena stara odredba o podvozu: izvan područja vlastelinstva kmetovi podvoz daju s jednom, a unutar vlastelinstva s dvije tegleće životinje. Zrinski je zatražio da kmetovi "polag stare navade kakoti vu košnjah naimre i ostaleh njihoveh tegah i zakonih (koi suprot ovoj pogodbi nisu) obderžavati dužni budu".

Prema tome, na zahtjev samih seljaka tlaka se od 1661. počela određivati prema veličini selišta. Čini se, da se time nešto smanjila.

Tlaka se, međutim, u pojedinim dijelovma godine povećavala. Svako kvartalističko selište moralo je tjedno od Duhova do Martinja raditi četini, a preko zime, od Martinja do Duhova, tri dana. Kmetovi, koji su imali tri dijela četvrtselišta, morali su kroz cijelu godinu tlačiti svaki tjedan tri dana, a držaoci polovice takvog selišta dva dana tjedno. Veći dio želira radio je tjedno jedan dan.

Prema procjeni iz 1672. vlastelinstvo je ljeti svaki tjedan dobivalo 306, a zimi 281 dan tlake. U urbaru iz 1680. popisane su radne dužnosti svakoga kmeta. Svi su kmetovi bili još dužni "orati, branati i prevoziti sve što se od njih zahtijeva unutar distrikta Božjakovine s dva vola ili konja, a izvan distrikta samo s jednim kamadom stoke". Ukupna nužna tlaka bila je manja nego 1672: ljeti 290,25 dana, a zimi 245,75 dana tjedno. Čini se, da je prilikom uvođenja tog urbara, nužna tlaka bila reformirana.

Procjena iz 1685. pokazuje da je tlaka lndividualizirana prema posjedovnim uvjetima pojedinih skupina kmetova. Jedna skupina je npr. tjedno ljeti radila 2, a zimi 1,5 dana. Nekoliko je kmetova ljeti davalo 13 dana tlake mjesečno, a zimi 2 dana tjedno. Najveća skupina želira tlačila je zimi i ljeti jedan dan, a drugi su imali posve specifičnu tlaku (ljeti 3 dana u 2 tjedna, a zimi tjedno 1 dan, 2 dana ljeti, a 1 dan zimi itd.). Vlastelinstvo je u ljetnom razdoblju dobivalo 274, a zimi 240,5 radnika tjedno.

Na temelju navedenih podataka izračunato je da je vlastelinstvo 1672. dobilo 15587 dana tlake, 1680. god. 14514,5 i 1685. god. 12815,5 dana. Tlaka se, dakle, za uprave Ugarske komore smanjila za 2771,5 dana godišnje, ali je i dalje bila najvrjedniji dio feudalne rente. Jedan dan tlake vrijedio je 7,5 krajcara, te je cjelokupna godišnja tlaka vrijedila od 1602 do 1948 rajnskih forinti.

Vrijednast osnovnih oblika feudalne rente na dijelu vlastelinstva u neposrednom posjedu Ugarske komore bila je sljedeća:

	1672. g.	1685. g.
Novčana renta Naturalna renta Tlaka	64 rajn. for 651 rajn. for 1948 rajn. for	64 rajn. for 741 rajn. for 1602 rajn. for
UKUPNO:	2663 rajn. for	2407 rajn. for

Prema tim podacima tlaka je u izrabljivanju zavisnih seljaka bila najvažniji teret. Činila je 62—66% ukupne vrijednosti svih seljačkih podavanja.

Na plemićkim posjedima tlaka je bila još i veća. Na posjedu kurije Ostrne svi su kmetovi ljeti morali davati 6, a zimi 3 dana tlake ("tlači u letu vas tjedan, a u zimi tlači u tjednu po dni tri"). (Lopašić, n.dj., 409—410.) Kmetovi kurije Gračec morali su, uz redovitu tlaku, "na predivo pak dvorno da vsaki ob svoje hrane dva ima dati težaka, bratje vu vinograd ob hrane dvore davati obligavaju". (Arhiv ob. Drašković, Kut. 75.)

Dosta je teško utvrditi koji su dio seljačkog proizvoda feudalci oduzimali putem rente. Ako se npr. pretpostavi da su 1680. kmetovi Božjakovine na svih 1076 jutara svojih oranica zasijali pšenicu, što inače nikad nije bio slučaj, cjelokupni prirod vrijedio je oko 1720 forinti. Kmetovi, dakle, ni u najpovoljnijim uvjetima nisu mogli na svojim posjedima realizirati vrijednost feudalne rente. No renta se samo manjim dijelom uzimala od neposrednog proizvoda. Kmetovi su u novcu i proizvodima 1672. dali vrijednost od 715 forinti, a 1685. god. 805 forinti. Ostali dio rente davao se kao rad, te je u prvom redu ovisio o broju sposobnih radnika po seljačkim domaćinstvima i opskrbljenosti seljačkih gospodarstava radnom stokom.

Na dijelu vlastelinstva u neposrednom vlasništvu Ugarske komore (bez sela Andrilovca) 1680. je nabrojano 679 odraslih muškaraca. Na svako je domaćinstvo u prosjeku dolazilo preko 4 muškarca, što pokazuje da je radni potencijal bio dosta velik. Navedena sela bila su dobro opskrbljena stokom. Iste su godine seljaci držali 370 kanja, 425 volova i 484 krave i telića. (Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 13)

Ako se sva podavanja podložnika Božjakovine usporede s rentom na vlastelinstvima u Zagorju, uočava se, da je na Božjakovini tlaka ipak bila znatno manja nego na posjedima koji se nisu naseljavali.

Iako su feudalna podavanja na vlastelinstvu Božjakovini bila manja nego na vlastelinstvima, koja se u XVII stoljeću nisu naseljavala, kmetovi su pružili otpor njihovu povećanju. To npr. pokazuje spor s Petrom Zrinskim iz 1661.

Čini se, da je zbog nastojanja feudalne gaspode da kmetovima povećaju podavanja, na vlastelinstvu Božjakovini 1644. izbila seljačka buna.

Na žalost, o buni iz 1644. zasad su paznate samo dvije kratke bilješke u zapisniku Hrvatskog sabora.

Na saborskom zasjedanju 4. IV.1644. udovica grofa Nikole Zrinskog (starijeg) podnijela je tužbu protiv pobunjenih seljaka, koji su provalili u kuriju Božjakovinu i ondje ubili vlastelinskog upravitelja Blaža Nemešnepija. Seljaci su u kuriji opljačkali neki novac i nazličite stvari. Staleži su naredili podžupanu Zagrebačke županije da pobunjenicima sudi. (Zapisnici Hrvatskog sabora I, Zagreb 1958, 117.)

Na zasjedanju 29.VIII.1644. staleži su ponovo naspravljali o buni na vlastelinstvu Božjakovini. Iz bilješke se vidi da se radilo o "ustanku i buni seljaka teritorije Božjakovine", i da su pobunjenici nanijeli velike štete grofovima Zrinskim i plemićima koji su imali posjede na vlastelinstu (ibidem possessionatorum). Kako je prefekt grofa Nikole Zrinskog Tomo Ivanavić u međuvremenu neke sudionike bune pustio iz tamnice, Sabor je odredio da se i oni moraju privesti pred županijski sud. (Zapisnici Hrvatskog sabora I, Zagreb 1958, 122.)

Nije poznato kako je završeno suđenje uhapšenim pobunjenicima. Neki su sigurno pogubljeni. Sabor je preporučio da se pogube kolovođe, a ostali prisile na povratak razgrabljenih stvari i novčano oglobe.

Veličina i struktura feudalne rente ovisila je uvelike o stanju alodijalnog gospodarstva, o veličini i vrsti poljoprivrednih površina, koje je vlastelin obrađivao u vlastitoj režiji. Ako su se te površine povećavale, a naročito one za čiju je obradu trebalo više rada (npr. vinogradi), feudalac je trebao više tlake. Ako se na vlastelinstvu istodobno nije povećavao broj kmetova, on je nastojao tlaku povećati s postojećim kmetovima. Na dijelu vlastelinstva Božjakovine, koji je Ugarska kamora držala u neposrednom vlasništvu, popisane su ove alodijalne poljoprivredne površine:

	1672. g.	1673. g.	1680. g.	1685. g.
Oranice (jutara) Livade (kosaca) Vrtovi (jutara) Vinogradi (kopača)	105 120 2 113	113 108 2 150	167 105 2 135	167 140 3 135

Alodijalne poljoprivredne površine povećao je komorski administrator Grgur Pavešić, koji je organizirao novi vlastelinski marof "Velika Greda" i uz njega dao iskrčiti 62 jutra oranica i 20 jutara livada. (R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974, 53, 54, 58, 235, 238; Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 13, 32; sv. 113, br. 35.)

Unatoč povećanju broja zavisnih seljaka, porast alodijala nije doveo do povećavanja tlake: na jedno seljačko domaćinstvo dolazilo je 1672. jedno jutro vlastelinskih oranica, a 1680. samo 0,8 jutara.

Podaci o alodijalnim poljoprivrednim površinama sačuvani su samo za nekoliko plemićkih posjeda, i to iz nazličitih godina. Na posjedima kurija Ostrne, Stančića, Majkovca, Sv. Helene i Kopčevca postojao je ovaj alodijal:

	Oranice (jutara)	Livade (kosaca)	Vinogradi (kopača)
Ostrna (1667.) Stančić (1672.) Majkovec (1689.) Sv. Helena (1689.) Kopčevec (1689.)	41,0 20,0 35,5 29,0 12,0	26,0 15,0 25,0 0,0 23,0	35,0 18,0 45,0 34,0 18,0

Alodijalne poljoprivredne površine na tim su posjedima, s obzirom na to da je bilo malo kmetova, bile relativno velike. Na posjedu Ostrne dolazilo je npr. na jednog kmeta 2,9 jutara, na Majkovcu 2,2 jutra, na posjedu Stančiću 2,8 jutara i na Sv. Heleni 0,9 jutara alodijalnih oranica. (R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974, 240; Urbaria et Conscriptiones, sv. 7, br. 27; Lopašić, n.dj. 409—410.)

Obradive alodijalne poljoprivredne površine nastavile su se povećavati i u prvoj polovici XVIII stoljeća. Grofovi Draškovići ulagali su sredstva naročito u proširivanje oranica. Nemamo podataka o veličini tih površina, ali o njihovu znatnom povećanju svjedoči prirod vlastelinskih polja 1761—65. Na vlastelinskim poljima rodilo je:

	1761.	1762.	1763.	1764.	1764.
Pšenica (mjera) Raž (mjera) Ječam (mjera) Zob (mjera) Proso (mjera) Kukuruz (mjera)	111,0 159,0 35,0 179,0 1035,0 209,0	525,0 496,0 58,0 110,0 977,0 360,0	247,0 104,0 10,0 488,0 457,0 240,0	337,0 455,0 9,5 104,0 369,0 377,0	266,0 266,0 6,5 205,0 660,0 63,0

Čini se, da je u drugoj polovici XVIII stoljeća interes feudalnih posjednika Božjakovine za povećavanje alodijala nešto opao. Grof Drašković je 1783. dozvolio da kmetovi, koji stanuju daleko od alodijalnih polja "dužnu tlaku lahko nadomestiti mogu" naturalnim proizvodima ili novčanim otkupom (9 krajcara za 1 dan tlake). (Arhiv ob. Drašković, Kut. 4, Fasc. 10, br. 20.) Stanovite granice razvoja alodijalnih površina postavila je urbarijalna regulacija 1774—1779, s kojom je u pravilu tlaka smanjena.

God. 1815. obradive alodijalne površine na posjedima grofova Draškovića sastojale su se od 214 jutara oranica, 184,5 jutara livada i 9,5 jutara vinograda. Najvrjedniji dio alodijala predstavljao je veliki kampleks vinograda. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 52, br. 208.)

U gospodarskom životu vlastelina i kmetova veliko su značenje imale šume. Drvo je imalo svestranu primjenu u svakodnevnom životu (građevni materijal, ogrijev). U šumama su se čuvale svinje i napasala se stoka. Krčenjem šuma stvarane su plodne oranice.

Na vlastelinstvu Božjakovini su u XVII stoljeću postojale goleme hrastove i bukove šume. Oko 1672. je procijenjeno, da Ugarskoj komori ondje pripada 5 šuma s oko 2700 jutara površine i golema močvarna šuma Čret. Veličina te šume nije se mogla ni utvrditi. Na vlastelinstvu je, osim toga, postojalo desetak šuma, koje su pripadale plemićkim posjedima i seljačkim općinama. Tako se npr. 1674. spominju šume Jesenovec, Tečal, Žirovnjak, Dubovec, Gaj Otok, Osternjak, Jalševje, Lužec, Bapče i još neke. (Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 32; sv. 7, br. 26.)

Vlastelinstvo je od šuma dobivalo male prihode. Komorski administrator Grgur Pavešić smatrao je 1673. da se oni mogu znatno povećati. Čak je tvrdio da "vu ovom imanju najvekši dohodek iz lugov more biti". Tražio je da "oficijal" Božjakovine pojača nadzor nad "grabantima i lugarima" kako bi se od svih seljaka naplaćivala žirovina. Naredio je nadalje, da se na "gospocku stran" "ali od suhega ali od lagodišnjega (driva) kamo kaj proda za pinezi". Ujedno je zabranio da seljaci šume slobodno koriste: lugari "nikomar nikaj prez cedule neka ne dadu pod veliku kaštigu i šeleza na nog nošenja". (Neoregestrata acta, Zriniana, Knj. 61.)

Odredbe Grgura Pavešića uvele su ograničenja u pravo seljaka da koriste šume. Oko toga vodit će se, zatim, stoljećima borba između vlastelina i podložnika. Vlastelin je uspio veći dio šuma, koje su podložnici ranije slobodno koristili, pretvoriti u svoje privatno vlasništvo. Grof Drašković je npr. 1783. obećao posebne nagrade kmetovima da pomognu lugarima štititi šume od seljaka, koji u njima potajno sjeku drva. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 52, br. 234.) A kmetovi su se još 1793. tužili da je vlastelinstvo "privatiziralo zajedničke šume", i napose veliku šumu Čret. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 89.) Draškovići su 1815. kao svoj privatni posjed popisali čak 3327 jutara šuma. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 52, br. 208.)

Vlastelinstvo je bilo posebna pobjoprivredna organizacija, koja se temeljila na vlasti nad kmetovima i izrabljivanju njihova rada. U rukama posjednika vlastelinstva, odnosno njegova upravitelja, sjedinjavala se gospodarska i sudska vlast nad zavisnim seljacima. Tu su vlast u praksi provodile njegove sluge i službenici ("družina" kaštela, familia castelli). Vlastelinski službenici su se brinuli za čitavo gospodarstvo, a napose za pobiranje kmetskih daća i regalnih prihoda. Na Božjakovini je postojala mitnica, a od 1687. pobirala se i sajmavina na sajmovima kod crkve sv. Brcka.

U doba Ugarske komore vlastelinstvom Božjakovinom je upravljao plemić Jantol Funtek, kojemu je komorski administrator Grgur Pavešić 30.V.1673. dao pismenu instrukciju za rad. Uz njega je radio pisar (dijak, scriba), koji je vodio vlastelinske račune. Na vlastelinskim marofima (alodima) radilo je nekoliko stalno zaposlenih slugu i sluškinja ("majerica"), koji su se brinuli za vlastelinsku stoku. Vlastelinstvo je imalo svoje stražare (drabante), lugare, mitničare, a ponekad i pastire.

Provizor Funtek je "ovu na leto plaću imal: vu gotovih pinezih for. 50, sukna padovana lakat 7, lisičje kerzno herptovinu jednu, človičen stol, na dan jedan pint vina, za kruh na misec poldrug vagan zmisi, na govedinu novac 10 na tjeden". Njegov pisar (dijak) dobivao je "gotovih pinez for. 15, širokoga sukna na opravu lakat 6, černo kerzno jedno, na spravu oprave pinez for. 2". Primao je također pola pinte vina (svaki dan), 10 denara za meso (svaki tjedan) i svaki mjesec 1,5 vagana žitarica (zmisi, smjese).

Prema proračunu iz 1672. za uzdržavanje vlastelinskc "družine" na Božjakovini godišnje se trošilo 407 forinti. Ti su troškovi umanjivali bruto prihod vlastelinstva, koji je većim dijelom ostvarivan putem feudalne rente. Nakon podmirivanja tih i drugih režijskih izdataka, vlastelinstvu je preostajao čisti prihod. (Neoregestrata acta, Zriniana, Knj. 61; R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol. 1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974, 238—239.) Prema sačuvanim računima Grgura Pavešića prihod je iznosio: druga polovica 1674. — 780 forinti i 43 krajcare, 1675. — 1322 forintc 115 krajcara, 1676. — 1170 forinti, 1677. — 537 forinti 119 krajcara. (Neoregestrata acta, Zriniana, Knj. B — 1729.)

U XVIII stoljeću, kad je u Božjakovini sagrađen novi vlastelinski dvor, broj se vlastelinskih slugu i službenika povećao. Sačuvana je "Instructia ili razlučenie" za vlastelinskog "Hofmaštra" iz 1714, te nekoliko uputa za rad vlastelinskog upravitelja iz 1782. i 1783. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 52, br. 233, 234, 243.)

Podložnici vlastelinstva Božjakovine nastavili su i u XVIII stoljeću proširivati svoje poljoprivredne površine raskrčivanjem šikara i šuma, te melioracijom tla izloženog poplavama. Sve su se te zemlje i nadalje smatrale posebnim činženim zemljama (terrae censualisticae). U svim su se selima istodobno povećale i selišne zemlje (za koje su seljaci davali redovite daće i tlaku).

O njihovu porastu svjedoče podaci o veličini seljačkih oranica 1680. i 1774.:

	1680. g. (jutara oranica)	1744. g. (jutara oranica)	povećanje (puta)
Božjakovina Hrebinec Andrilovec Črnec Brckovljani Prikraj Štakorovec Trebovec	70,00 54,00 131,50 28,25 97,50 59,25 19,25 215,75	289,50 221,00 248,75 112,00 130,00 454,00 174,00 617,75	4,1 4,0 1,8 3,8 1,3 7,6 8,5 2,9

U svim navedenim selima selišne su oranice povećane, u nekima čak 3—8 puta. (Izračunato prema podacima u urbaru iz 1680. i spisima urbarijalne regulacije (Urbaria et Conscriptiones, sv. 40, br. 13; Arhiv Zagrebačke županije Kut. 269, 270).)

Na vlastelinstvu se u prvoj polovici XVIII stoljeća osjetno povećao braj zavisnih seljaka. God. 1750. popisano je 365 kmetskih domaćinstava sa 1160 odraslih muškaraca. Grofu Ivanu Draškoviću pripadalo je 196 ili 53% kmetova. Ostale kmetove posjedavali su plemići. (Conscriptiones bonorum ante regulationem comitatuum, Fasc. 15, br. 68, 248, 194, 159, 266, 55, 158, 196, 138, 105, 204.)

U prvoj polovici XVIII stoljeća na vlastelinstvu Božjakovini položaj se kmetova pogoršao. Pokazali smo da je u XVII stoljeću njihov osnovni teret bila tlaka. Tlaka se u različitim oblicima nastavila povećavati sve do sredine XVIII stoljeća. To je povećanje bilo povezano s nastojanjem feudalne gospode da prošire svoju alodijalnu proizvodnju.

Kad je nakon seljačke bune 1755. posebna kraljevska komisija započela u Zagrebu saslušavati seljake o feudalnim teretima, pred njom su se pojavili i predstavnici sela s Božjakovine. Svi su se u prvom redu žalili na povećavanje različitih oblika tlaka.

Kmetovi generala Josipa Kazimira Draškovića iz Brckavljana tužili su se npr. da su želiri, koji su ranije davali mjesečno 2 dana tlake, prisiljeni raditi četini dana. Seljaci su ranije morali 2—3 dana godišnje sudjelovati u vlastelinskom lovu. Tu je obvezu vlastelin pretvorio u devet dana tzv. lovne tlake, koju su seljaci morali odraditi na njegovim poljima. Morali su također preuzeti novu radnu obvezu, da predu vlastelinsku kudjelju.

Na iste terete tužili su se i kmetovi sela Božjakovine. Njima je također nametnuta lovna tlaka i pređa vlastelinske kudjelje. U oba je sela uvedena desetina šljiva koju ranije nisu davali.

U selu Dvorišću grof Drašković je 1749. povećao redovitu tlaku: prisilio je kmetove, koji su ljeti tjedno tlačili četiri, a zimi tri dana, da čitavu godinu svaki tjedan rade četiri dana. I u tom je selu uvedena pređa vlastelinske kudjelje. (Arhiv ob. Drašković, Kut. 38, br. 1549.)

Kmetovi iz Dugog Sela žalili su se da im je vlastelin Nikola Petković oko 1735. nametnuo "prekobrojnu tlaku" (superumerarios labores). Pavrh redovite tlake svaki je morao raditi još 5 dana u vinogradima, 5 dana u žetvi, 4 dana na obradi lana, 2 dana kositi i sakupljati sijeno, 2 dana okopavati "tursku pšenicu" (kukuruz) i jedan dan orati. Njima je također nametnuta dužnost da predu vlastelinsku kudjelju. (Acta Commissionalia, Prot. 8/XI, str. 661.)

Plemićki podsudac Juraj Petković opteretio je kmetove u Prozorju, povrh redovne tlake, sa 14 mazličitih radnih obveza. Svaki je morao 9 dana dovoziti drva i građu. Svi su povrh tlake morali kositi, vršiti žito, raditi u vinogradima itd. Svaka je kuća prisiljavana 5 dana orati Petkavićeva polja, a svaka žena morala je ispresti 2 libre njegove kudjelje. Petković je svojim kmetovima u Gračecu, tlaku koja je iznosila 2 dana tjedno, povećao na 3—4 dana. (Acta Commissionalia, Prot. 8/XI, str. 661—663, 665.)

Kmetovi Josipa Raffaya iz Kopčevca također su se žalili na prekobrojnu tlaku. Ranije su za obradu vlastelinskog lana davali 2 radnika, a Raffay ih je prisilio, da rade tako dugo dok se ne obradi sav lan. Natjerao je njihove žene da besplatno predu vlastelinsku kudjelju. (Acta Commissionalia, Prot. 8/XI, str. 706—707.)

Sigismund Škrlec je oko 1730. svoje kmetove u Kopčevcu prisilio, da "svaka kuća povrh tlake daje godišnje dva jarma sa šest volova s plugom (za oranje), da svaki besplatno svozi njegova žito i sijeno u spremišta i daje 4 radnika za obradu lana". Na sličan način tužili su se kmetovi iz Kozinščaka kojima je nametnuta lovna, a onima iz Štakorovca "prekobrojna" tlaka. (Acta Commissionalia, Prot. 8/XI,, str. 37, 81, 85.)

Seljaci iz Sv. Helene tvrdili su, da im je tlaka od 2—3 dana povećana na 6 dana tjedno. Povrh toga nametnuti su im i prekobrojni radovi. (Acta Commissionalia, Prot. 8/XI,, str. 814—8l5.)

Kraljevska komisija je 1755. naredila, da se ukinu svi "ekscesivni" oblici radne rente (lovna tlaka, pređa kudjelje prekobrojni radovi), ali do osjetnog smanjenja tog tereta došlo je tek provođenjem urbarijalne regulacije.

Među reformama prosvijećenog apsolutizma u Hrvatskoj, bila je najvažnija tzv. marijaterezijanska urbarijalna regulacija (1774—1779) — skup propisa i mjera kojima su uređeni odnosi između zavisnih seljaka i feudalaca. Urbarijalnom regulacijom propisana su za određene kategorije seljačkih posjeda (selišta) jedinstvena podavanja. Osim toga, urbarijalne komisije izvršile su premjeru seljačkih zemalja i odredile novu veličinu njihovih posjeda. Tako određene zemlje nazvane su urbarijalnima i vlastelin ih više nije mogao oduzimati i pretvarati u alodijal.

Na vlastelinstvu Božjakovini sve su zemlje po bonitetu razvrstane u prvu klasu. Čitavo selište trebalo je imati 18 jutara oranica i 6 do 8 kosaca livada.

Na početku urbarijalne regulacije 1774. popisana su sva seljačka domaćinstva s njihovim posjedima i feudalnim podavanjima u posebne tabele (Conscriptio Urbarialis). Na kraju urbarijalne regulacije 1778. sastavljene su nove tabele s reguliranim seljačkim posjedima i podavanjima na temelju novag urbara (Tabela urbarialska). Ti su dokumenti sačuvani za većinu sela vlastelinstva Božjakovine. Čini se, da su uništeni samo za sela Gornje i Donje Dvorišće, Gornju i Donju Gredu, Meglinec i Šaškovec, ali sa sigurnošću možemo pretpostaviti, da su promjene provedene regulacijom bile u tim selima iste kao u onima za koje je građa sačuvana.

Navedeni podaci pokazuju da su se u svim selima regulacijom povećale oranice i okućnice. U njima su, osim u Sv. Heleni, Ježevu i Prikraju, povećane i livade.

U više je sela povećanje urbarijalnih oranica bilo vrlo izrazito: u Andrilovcu su povećane 1,9 puta, u Brckovljanima 3,7 puta, u Božjakovini 1,6 puta, u Črnecu 2,4 puta, u Dugom Selu 4 puta, u Gračecu 3,3 puta itd.

Povećavanje seljačkih urbarijalnih državina u najviše je slučajeva izvršeno tako, da su u njihov sastav uključene krčevinske i činžene zemlje. Tih je zemalja na vlastelinstvu Božjakovini, kako smo više puta istakli, uvijek bilo mnogo. Radilo se, dakle, u prvom redu o administrativnoj prekategorizaciji seljačkih zemalja. Ali i to je bilo značajno, jer je time veći dio zemalja podvrgnut pod jedinstveni sustav feudalnih tereta.

Prema podacima iz urbarijalnih popisa kmetovi su pa pojedinim selima 1774. i 1778. držali ove poljoprivredne površine:

	1774. g.			1778. g.
	okućnice ( - )	oranice (jutara)	livade (kosaca)	okućnice ( - )	oranice (jutara)	livade (kosaca)
Andrilovec Brckovljani Božjakovina Črnec Dugo Selo Gračec Sv. Helena Hrebinec Ježevo Kopčevec Kozinščak Leprovica Lukarišće Ostrna Prikraj Prozorje Stančić Štakorovec Trebovec	53,25 34,00 43,50 34,00 74,50 25,00 97,75 36,00 80,50 17,00 11,00 95,00 26,25 78,50 50,00 23,50 15,00 26,00 107,50	248,75 130,00 289,50 112,00 253,00 93,00 319,75 221,00 407,50 64,00 46,00 492,75 156,25 321,50 454,00 119,00 62,00 174,00 617,75	86,75 74,00 98,00 80,50 246,50 40,50 214,50 154,00 222,50 35,00 19,00 174,00 48,50 67,00 46,00 53,00 22,00 52,00 185,75	94,62 44,75 50,62 54,50 167,37 41,75 98,00 60,75 96,50 45,75 30,50 129,25 27,00 120,00 34,75 60,50 35,87 36,25 93,75	477,87 493,37 489,49 273,87 1097,87 312,37 345,50 636,62 636,87 206,13 165,50 657,87 160,37 704,50 624,50 390,00 163,75 271,87 819,13	145,00 150,00 151,00 100,00 404,50 87,75 112,75 184,00 177,50 72,62 31,62 198,50 58,50 150,62 45,37 99,50 51,00 53,00 250,25

Struktura feudalnih podavanja na Božjakovini imala je uoči regulacije svoje tradicionalno obilježje. Najvažniji dio rente bila je tlaka, koja se u prvoj polovici XVIII stoljeća povećava. Kmetovi su dalje davali desetinu žitarica i desetinu vina. Od cenzalističkih (krčevinskih) zemalja davali su još uvijek i desetinu i devetinu. Vlastelinstvo je 1761—65. svake godine u prosjeku dobivalo oko 570 vedara desetinskog vina.

Svako seljačko domaćinstvo moralo je, jednako kao i ranije, davati vlastelinu godišnje jednu svinju. Na vlastelinstvu je 1774. prikupljeno oko 370 selišnih svinja (vrijednost: 455 rajn. forinti). Od toga je oko 180 komada dobivao grof Drašković. On je dalje krčevinskom daćom dobivao 195, a daćom žirovinom (za žirenje seljačkih svinja u vlastelinskim šumama) još 89 forinti.

Redovita novčana daća (tzv. selišni činž) i dalje je bila sporedna. Neki je seljaci nisu plaćali. Na čitavom je vlastelinstvu pobirano oko 240 forinti.

Urbarijalnom regulacijom unesene su u seljačka podavanja velike promjene. Prije svega radikalno je smanjena tlaka. Prema urbaru iz 1779. svako je selište tjedno moralo davati jedan dan tlake sa stokom ili 2 dana radne (pješačke) tlake. Želiri su godišnje morali tlačiti 18 dana.

Urbar je nadalje propisao, da čitavo selište mora vlastelinu davati dva pileta, dva kopuna, 12 jaja i holbu maslaca. Sva su se ta podavanja smanjivala srazmjerno veličini kmetskog selišta. Jedino se novčana daća određivala prema domaćinstvima, a ne prema veličini posjeda. Svaki kmet i želir "svoju kuću imajući" morao je svom vlastelinu godišnje platiti 1 rajnsku forintu.

Desetina je na vlastelinstvu Božjakovini i nakon regulacije ostala osnovno naturalno podavanje. Dokinuto je, međutim, davanje tzv. selišnih svinja.

Analiza urbarijalnih tabela pokazuje da se tlaka smanjila u svim selima. Tako je npr. njena vrijednost u Andrilovcu 1774. iznosila 422 forinte, a 1778. god. 324 forintc. U Brckovljanima se vrijednost tlake smanjila od 292 na 279 forinti, u Črnecu od 232 na 193 forinte, u Dugom Selu od 1112 na 917 forinti itd. Iako se to smanjivanje ne čini na prvi pogled naročito veliko, valja imati na umu da su se istodobno povećali seljački posjedi za koje se tlaka davala. Tako je npr. jutro seljačkih oranica u Andrilovcu 1774. bilo opterećeno s 13, a 1778. samo s 5 dana tlake.

Regulacijom je znatno povećana novčana daća (sa oko 240 na oko 370 forinti). Povećani su također i tzv. darovi, ali je ukinuto podavanje selišnih svinja.

Na temelju svega što je rečeno možemo zaključiti, da se polažaj kmetova Božjakavine poboljšao provođenjem urbarijalne regulacije. Uzeto u cjelini feudalni su tereti smanjeni, a znatno su povećani seljački urbarijalni posjedi. (Pregled urbarijalne regulacije na vlastelinstvu Božjakovini izrađen je na temelju građe u arhivu Zagrebačke županije (Kut. 269, 270) i građe u fondu Zemljorasteretnog povjerenstva (Consilium Locumtenentiale regium Hungaricum, Departmentum urbariale, IV/A).)

Iako se urbarijalnom regulacijom položaj kmetova popravio, na vlastelinstvu nije prestala klasna borba. Vodila se u različitim oblicima sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848. godine. Mnogo podataka o odnosima na vlastelinstvu u tom razdoblju nalazi se u arhivu obitelji Drašković. Sačuvani su spisi i računi poslovanja vlastelinstva od 1780. do 1848. U ovom smo se prilogu ograničili samo na osnovni prikaz povijesti vlastelinstva, te se u podrobnije istraživanje tog razdoblja nismo mogli upustiti.

No, ipak se može konstatirati, da su feudalci u tom razdoblju pronalazili nove oblike izrabljivanja kmetova povećavajući im terete propisane marijaterezijanskim urbarom. Seljacima su na mnogo mjesta oduzete općinskc šume, a tridesetih godina XIX stoljeća i mnogi pašnjaci.

U proljeće 1848, na početku revolucije, čitavu su Hrvatsku zahvatila antifeudalna seljačka gibanja i nemiri. Pod pritiskom događaja ban Jelačić je krajem travnja morao objaviti ukidanje kmetstva. Ali kako time nisu ukinute sve institucije feudalnih odnosa, seljački nemiri su nastavljeni. U tim su gibanjima sudjelovali i seljaci bivšeg vlastelinstva Božjakovine.

Na sajmu u Brckovljanima 2.VII.1848. pobunilo se oko 500 seljaka kad su vlastelinski službenici pokušali pobirati sajamsku daću. (Arhiv Zagrebačke županije, Novopronađeni spisi, Kut. III, Izvještaj Jurja Pisačića od 9.VII.1848.) Na početku 1849. božjakovinske seljake pokušao je pobuniti Jožef Jančec iz Andrilovca. Nagovarao je seljake "da ne daju ni desetine, niti činša, niti popu arendu". A kada su službenici grofa Draškovića neke daće pokušali ipak naplatiti, obratio se seljacima riječima: "Kaj vi muži, vrag vas je dal i stvoril, kaj se vi opet podjarmiti date, kaj vi poslušate ovu gospodu". (Arhiv Zagrebačke županije, Zapisnik sjednica sudbenog stola 1849, sjednica 26.I.1849.)

Ta zbivanja ulaze, međutim, u novo razdoblje povijesti Božjakovine i njene šire okolice. Od 1848. Božjakovina više nije bila vlastelinstvo. Grofovi Draškovići uspjeli su na njenom području stvoriti veleposjed. Osim dvorca i gospodarskih zgrada, taj je veleposjed 1852. imao 1659 jutara oranica, 1621 jutro livada, 34 jutra vinograda, 188 jutara pašnjaka i goleme komplekse šuma (preko 4000 jutara). (Arhiv obitelji Drašković, Kut. 56)