Posjed Božjakovina u xix i xx stoljeću
GOSPOŠTIJA I VLASTELINSTVO GROFOVA DRAŠKOVIĆ
U prvoj polovici XIX stolj., sve do ukinuća feudalizma i kmetstva 1848, Božjakovina je feudalna gospoštija grofovske obitelji Drašković. U to vrijeme gospoštija ne plaća poreza, kmetovi besplatno obrađuju zemlju, pa je prihod od nje dosta siguran. 1802. Đuro Drašković ima kmetove podložnike u ovim selima: Božjakovina, Lukarišće, Donja i Gornja Greda, Leprovica, Trebovec, Brckovljani, Prikraj, Dvorišće, Hrebinec, Gračec.
Više susjednih sela u regiji (kraj, pokrajina) Božjakovina bilo je nekada podijeljeno slobodnjacima, a kasnije došlo u vlast plemićkim obiteljima. Tako je posjedu Kozinšćaku 1802-1806. vlasnik Ivan Nep. Bužan koji 1806. u Hrvatskom saboru zastupa gospoštije. Ljudevit Petković, vlasnik Kopčevca, bio je 1792. podžupan Varaždinske županije i služio je kao časnik kod vojske. Grofovi Niczky (1765-1802), Kristofor i Stjepan, imaju posjed Banje Selo. Obitelj Pozvek nalazi se 1802. na svom posjedu u Stančiću, a Ivan Adamović u Majkovcu. U isto vrijeme razni plemići posjednici drže u svojim rukama male feudalne posjede u ovim selima: Štakorovec, Andrilovec, Donje Dvorišće, Ostrna, Šaškovec (danas dio Dugog Sela), Dugo Selo (u XVII i XVIII stolj. zove se samo: Sela), Črnec, Ježevo, Prozorje.
Poslije ukidanja kmetstva i besplatne radne snage hrvatsko plemstvo općenito dolazi u težak gospodarski položaj. Posebno je bio težak položaj grofova Draškovića u vlastelinstvu Božjakovina zbog manje plodnog zemljišta. "Tlo je jednolična teška ilovača sa vrlo mnogo najfinijeg tinčevog pijeska, koji je glavni uzrok da zemlja slabo propušta vodu. Uslijed nepropusnosti tla teško se ono obrađuje, naročito u mokrim godinama."
U 2. pol. XIX i u 1. pol. XX stolj. bivši feudalci a sada vlastelini ili veleposjednici, malo-pomalo prodavali su ili parcelirali svoje posjede. To su činili i grofovi Drašković. 1879. mali posjed Dvorišće ima obitelj Blaha, a veliki posjed Božjakovinu obitelj Eduarda Fleismana. Doskora Božjakovinu kupuje Ferdo Šaj i zbog novčanih teškoća preprodaje dioničkom društvu koje taj posjed nudi Zemaljskoj vladi u Zagrebu.
Od nekadašnjega velikog vlastelinstva Božjakovina obitelj Drašković prodala je otprilike dvije trećine, a jednu trećinu zadržala i dalje u svojem vlasništvu. To su prije svega četiri kuće u Dugom Selu: g. 1931. br. 32, 75, 133, 137. Vlasnik svih tih kuća bio je tada grof Ivan Drašković, koji je stanovao u kući br. 133. s 8 ukućana, dok je udovica Ana Drašković živjela u kući br. 75. U spomenutim kućama bilo je inače 14 domaćinstava - stanara kojima su stanovi iznajmljeni.
Na području katastarskih općina Dugo Selo i Prozorje posjedovala je obitelj Drašković razne oranice, livade, vinograde i šume. Ta su zemljišta zapisana u gruntovnim ulošcima katastarske općine Dugo Selo br. 2, 301, 364, 365, a u katastarskoj općini Prozorje br. 7, 30, 159. Između 1908. i 1914. godine Ivan Drašković prodao je nekoliko katastarskih čestica bližim seljacima. 1919. godine Ministarstvo za agrarnu reformu u Beogradu zabranilo je otuđivanje Draškovićevih posjeda u Dugom Selu. Međutim, zemlja se i dalje pomalo prodavala 1925., a i sljedećih godina. Najveći dio zemljišta bio je u vlasti obitelji Drašković do 1945, kad je postalo opća društvena imovina, potpalo pod agrarnu reformu i postupno podijeljeno agrarnim interesentima.
Više susjednih sela u regiji (kraj, pokrajina) Božjakovina bilo je nekada podijeljeno slobodnjacima, a kasnije došlo u vlast plemićkim obiteljima. Tako je posjedu Kozinšćaku 1802-1806. vlasnik Ivan Nep. Bužan koji 1806. u Hrvatskom saboru zastupa gospoštije. Ljudevit Petković, vlasnik Kopčevca, bio je 1792. podžupan Varaždinske županije i služio je kao časnik kod vojske. Grofovi Niczky (1765-1802), Kristofor i Stjepan, imaju posjed Banje Selo. Obitelj Pozvek nalazi se 1802. na svom posjedu u Stančiću, a Ivan Adamović u Majkovcu. U isto vrijeme razni plemići posjednici drže u svojim rukama male feudalne posjede u ovim selima: Štakorovec, Andrilovec, Donje Dvorišće, Ostrna, Šaškovec (danas dio Dugog Sela), Dugo Selo (u XVII i XVIII stolj. zove se samo: Sela), Črnec, Ježevo, Prozorje.
Poslije ukidanja kmetstva i besplatne radne snage hrvatsko plemstvo općenito dolazi u težak gospodarski položaj. Posebno je bio težak položaj grofova Draškovića u vlastelinstvu Božjakovina zbog manje plodnog zemljišta. "Tlo je jednolična teška ilovača sa vrlo mnogo najfinijeg tinčevog pijeska, koji je glavni uzrok da zemlja slabo propušta vodu. Uslijed nepropusnosti tla teško se ono obrađuje, naročito u mokrim godinama."
U 2. pol. XIX i u 1. pol. XX stolj. bivši feudalci a sada vlastelini ili veleposjednici, malo-pomalo prodavali su ili parcelirali svoje posjede. To su činili i grofovi Drašković. 1879. mali posjed Dvorišće ima obitelj Blaha, a veliki posjed Božjakovinu obitelj Eduarda Fleismana. Doskora Božjakovinu kupuje Ferdo Šaj i zbog novčanih teškoća preprodaje dioničkom društvu koje taj posjed nudi Zemaljskoj vladi u Zagrebu.
Od nekadašnjega velikog vlastelinstva Božjakovina obitelj Drašković prodala je otprilike dvije trećine, a jednu trećinu zadržala i dalje u svojem vlasništvu. To su prije svega četiri kuće u Dugom Selu: g. 1931. br. 32, 75, 133, 137. Vlasnik svih tih kuća bio je tada grof Ivan Drašković, koji je stanovao u kući br. 133. s 8 ukućana, dok je udovica Ana Drašković živjela u kući br. 75. U spomenutim kućama bilo je inače 14 domaćinstava - stanara kojima su stanovi iznajmljeni.
Na području katastarskih općina Dugo Selo i Prozorje posjedovala je obitelj Drašković razne oranice, livade, vinograde i šume. Ta su zemljišta zapisana u gruntovnim ulošcima katastarske općine Dugo Selo br. 2, 301, 364, 365, a u katastarskoj općini Prozorje br. 7, 30, 159. Između 1908. i 1914. godine Ivan Drašković prodao je nekoliko katastarskih čestica bližim seljacima. 1919. godine Ministarstvo za agrarnu reformu u Beogradu zabranilo je otuđivanje Draškovićevih posjeda u Dugom Selu. Međutim, zemlja se i dalje pomalo prodavala 1925., a i sljedećih godina. Najveći dio zemljišta bio je u vlasti obitelji Drašković do 1945, kad je postalo opća društvena imovina, potpalo pod agrarnu reformu i postupno podijeljeno agrarnim interesentima.
ZEMALJSKO DOBRO BOŽJAKOVINA
1896. godine Zemaljska vlada u Zagrebu kupila je posjed Božjakovinu za 852.956 forinti i 26 novčića. Cjelokupna površina iznosila je 1500 hektara. Dr lvo Malin, odsječni savjetnik i upravitelj narodno-gospodarskog odsjeka pri Zemaljskoj vladi, izradio je za zemaljsko dobro Božjakovinu program sa svrhom urediti ovdje uzorno gospodarstvo i tako pospješiti gospodarski napredak Hrvatske, u prvome redu seljaštva.
God. 1914. kupljeno je, za zemaljsko dobro Božjakovinu, od grofa Tome Erdödy-a vlastelinstvo Stančić-Štakorovec sa oko 350 hektara oranice, livade, vinograda i šume, ali je doskora otcijepljeno od njega i predano ergeli u Stančiću. Godine 1922. parceliran je majur Ostrna u površini od 142 hektara. Nakon svih provedenih parceliranja i otcjepljenja zemljišnog posjeda, ukupna površina zemaljskog dobra Božjakovina iznosila je god. 1925. samo 642 hektara.
1925. godine, obzirom na vrste kultura, imalo je zemaljsko dobro Božjakovina: oranica 232 ha, livada 172 ha, vrtova 8 ha, perivoja 7 ha, voćnjaka 4 ha, voćnog rasadnjaka 4 ha, vinograda 13 ha, loznog matičnjaka 5 ha, šume 114 ha, vrbika 1 ha, ribnjaka 3 ha, raznih kultura, puteva, kanala 79 ha, dakle svega 642 ha.
Na oranicama se uglavnom uzgaja pšenica, zob, kukuruz, crvena djetelina i krumpir. (1925. godina bila je izuzetno pogodna za pšenicu i donijela prosječno 2000 kg po ha.) Jedna četvrtina oranica leži u niskim položajima, na kojima redovito kulture stradavaju ili zbog kasne sjetve ili zbog preobilne vode, budući da za vrijeme jačih oborina ona na njima leži. Obrada oranicâ strojevima otežana je zbog gustih odvodnih jaraka uzduž i poprijeko, koji su potrebni radi odvođenja vode. Prirod se potroši na samom dobru, a jedan dio kao sjeme prodaje ili zamjenjuje okolišnjim seljacima.
Livade daju srednju kvalitetu sijena. Kose se samo jedanput, da kasnije budu paša za 60-70 grla stoke.
U vrtu se gaji povrće za domaće potrebe. Višak se prodaje u Zagrebu.
Perivoj služi za proizvodnju ukrasnog bilja.
U voćnjaku je uglavnom zasađena šljiva bistrica, a od jabuka i krušaka sve bolje vrste.
U voćnom rasadnjaku gaji se jabuka i šljiva, a u manjoj količini kruška, trešnja, kajsija i breskva. Godišnje se proizvodi oko 10.000 voćaka, koje se prodaju za presad.
Dva su vinograda: Hrebinački brijeg i Sv. Jakob (ime po nekadašnjoj kapeli). Zastupljene su ove vrste: traminac, frankovka, kraljevina, rajnska graševina, plemenka i bijeli burgundac.
Šuma se sastoji od mlade hrastovine.
U ribnjaku se goji šaran. Godišnji je prihod do 3000 dinara.
Stanje stočarstva 1925. godine:
- 137 komada goveda
- 68 komada konja
- 31 komad svinja
- muška telad i ždrebad gaji se i prodaje za rasplod
- podmladak svinja prodaje se za rasplod, a preostatak se tovi za domaću potrebu i prodaju.
Ovo zemaljsko dobro ima za svoje potrebe: mlin (turbina), pecaru špirita, pilu (Gatter), strojobravarsku radionicu, mljekaru (prerađuje vlastito i kupljeno mlijeko i proizvode prodaje u Zagrebu), kovačnicu, kolarnicu.
Dobro Božjakovina imalo je 1925. god.: 12 činovnika (stručnjaci za razne grane gospodarstva i dr.), 11 obrtnika i nadglednika, 17 kočijaša, 8 kravara i 23 razna radnika.
U sklopu dobra Božjakovine djelovale su dvije škole: Seljačka gospodarska škola za odrasle i Gospodarska škola za seoske domaćice. Škole su bile teoretske i praktične.
U prvoj su školi muškarci prema svom izboru primali pouku u ratarstvu, stojarstvu, mljekarstvu, vinogradarstvu, vodarstvu, vrtljarstvu.
U drugoj školi učenice uče: kuhanje, spremanje i konzerviranje povrća, voća i mesa; krojenje, šivanje i vezenje; tkanje; pranje; čišćenje stanova i napose pokućstva; njegovanje stoke; obrađivanje vrta; vodarstvo i vinogradarstvo. Ova je škola osnovana u dvjema zgradama na bivšem majuru Dvorišće. Radilo je 8 nastavnika. Školu je polazilo preko 20 seljačkih djevojaka. Za školovanje i opskrbu plaćalo se 500 dinara mjesečno. Stečeno znanje bilo je više nego korisno za kasniji život žena domaćica u selu.(Izvještaj o stanju zemaljskog dobra Božjakovine)
Od XVI-XVIII postoji grad ili tvrđa-kaštel Božjakovina. Nalazio se na mjestu gdje se kanal sastaje s rijekom Zelinom, istočno od ceste Zagreb-Bjelovar. Bio je to Wasserburg ili močvarni grad, koji je zbog močvarnog zemljišta bio teže pristupačan za neprijatelja, pa ga je bilo lakše braniti. Stara je tvrđa već u XVII stoljeću bila zapuštena, a napuštena u XVIII kad više nije bilo turske pogibelji. Na ovom mjestu ostala je samo dvorska kapela koja je nedavno porušena.
Za vrijeme Draškovića kao zemaljskih gospodara sagrađen je stari dvor Blahin mir (kasnije prozvan "Lješčara"), novi dvor u Božjakovini, zgrada u Dvorišću, gostionica na raskršću cesta prema Brckovljanima i Lupoglavu.
God. 1914. kupljeno je, za zemaljsko dobro Božjakovinu, od grofa Tome Erdödy-a vlastelinstvo Stančić-Štakorovec sa oko 350 hektara oranice, livade, vinograda i šume, ali je doskora otcijepljeno od njega i predano ergeli u Stančiću. Godine 1922. parceliran je majur Ostrna u površini od 142 hektara. Nakon svih provedenih parceliranja i otcjepljenja zemljišnog posjeda, ukupna površina zemaljskog dobra Božjakovina iznosila je god. 1925. samo 642 hektara.
1925. godine, obzirom na vrste kultura, imalo je zemaljsko dobro Božjakovina: oranica 232 ha, livada 172 ha, vrtova 8 ha, perivoja 7 ha, voćnjaka 4 ha, voćnog rasadnjaka 4 ha, vinograda 13 ha, loznog matičnjaka 5 ha, šume 114 ha, vrbika 1 ha, ribnjaka 3 ha, raznih kultura, puteva, kanala 79 ha, dakle svega 642 ha.
Na oranicama se uglavnom uzgaja pšenica, zob, kukuruz, crvena djetelina i krumpir. (1925. godina bila je izuzetno pogodna za pšenicu i donijela prosječno 2000 kg po ha.) Jedna četvrtina oranica leži u niskim položajima, na kojima redovito kulture stradavaju ili zbog kasne sjetve ili zbog preobilne vode, budući da za vrijeme jačih oborina ona na njima leži. Obrada oranicâ strojevima otežana je zbog gustih odvodnih jaraka uzduž i poprijeko, koji su potrebni radi odvođenja vode. Prirod se potroši na samom dobru, a jedan dio kao sjeme prodaje ili zamjenjuje okolišnjim seljacima.
Livade daju srednju kvalitetu sijena. Kose se samo jedanput, da kasnije budu paša za 60-70 grla stoke.
U vrtu se gaji povrće za domaće potrebe. Višak se prodaje u Zagrebu.
Perivoj služi za proizvodnju ukrasnog bilja.
U voćnjaku je uglavnom zasađena šljiva bistrica, a od jabuka i krušaka sve bolje vrste.
U voćnom rasadnjaku gaji se jabuka i šljiva, a u manjoj količini kruška, trešnja, kajsija i breskva. Godišnje se proizvodi oko 10.000 voćaka, koje se prodaju za presad.
Dva su vinograda: Hrebinački brijeg i Sv. Jakob (ime po nekadašnjoj kapeli). Zastupljene su ove vrste: traminac, frankovka, kraljevina, rajnska graševina, plemenka i bijeli burgundac.
Šuma se sastoji od mlade hrastovine.
U ribnjaku se goji šaran. Godišnji je prihod do 3000 dinara.
Stanje stočarstva 1925. godine:
- 137 komada goveda
- 68 komada konja
- 31 komad svinja
- muška telad i ždrebad gaji se i prodaje za rasplod
- podmladak svinja prodaje se za rasplod, a preostatak se tovi za domaću potrebu i prodaju.
Ovo zemaljsko dobro ima za svoje potrebe: mlin (turbina), pecaru špirita, pilu (Gatter), strojobravarsku radionicu, mljekaru (prerađuje vlastito i kupljeno mlijeko i proizvode prodaje u Zagrebu), kovačnicu, kolarnicu.
Dobro Božjakovina imalo je 1925. god.: 12 činovnika (stručnjaci za razne grane gospodarstva i dr.), 11 obrtnika i nadglednika, 17 kočijaša, 8 kravara i 23 razna radnika.
U sklopu dobra Božjakovine djelovale su dvije škole: Seljačka gospodarska škola za odrasle i Gospodarska škola za seoske domaćice. Škole su bile teoretske i praktične.
U prvoj su školi muškarci prema svom izboru primali pouku u ratarstvu, stojarstvu, mljekarstvu, vinogradarstvu, vodarstvu, vrtljarstvu.
U drugoj školi učenice uče: kuhanje, spremanje i konzerviranje povrća, voća i mesa; krojenje, šivanje i vezenje; tkanje; pranje; čišćenje stanova i napose pokućstva; njegovanje stoke; obrađivanje vrta; vodarstvo i vinogradarstvo. Ova je škola osnovana u dvjema zgradama na bivšem majuru Dvorišće. Radilo je 8 nastavnika. Školu je polazilo preko 20 seljačkih djevojaka. Za školovanje i opskrbu plaćalo se 500 dinara mjesečno. Stečeno znanje bilo je više nego korisno za kasniji život žena domaćica u selu.(Izvještaj o stanju zemaljskog dobra Božjakovine)
Od XVI-XVIII postoji grad ili tvrđa-kaštel Božjakovina. Nalazio se na mjestu gdje se kanal sastaje s rijekom Zelinom, istočno od ceste Zagreb-Bjelovar. Bio je to Wasserburg ili močvarni grad, koji je zbog močvarnog zemljišta bio teže pristupačan za neprijatelja, pa ga je bilo lakše braniti. Stara je tvrđa već u XVII stoljeću bila zapuštena, a napuštena u XVIII kad više nije bilo turske pogibelji. Na ovom mjestu ostala je samo dvorska kapela koja je nedavno porušena.
Za vrijeme Draškovića kao zemaljskih gospodara sagrađen je stari dvor Blahin mir (kasnije prozvan "Lješčara"), novi dvor u Božjakovini, zgrada u Dvorišću, gostionica na raskršću cesta prema Brckovljanima i Lupoglavu.
-
"Leščara" stari dvor obitelji Drašković
-
novi dvor obitelji Drašković u Božjakovini
POSJED BOŽJAKOVINA 1980. GODINE
Radna organizacija "Božjakovina" ima u posjedu ukupno 2.330 ha zemljišnih površina. Godinama se ratarska proizvodnja odvija na cca 1.100 ha, što čini 47% od ukupnih površina.
Struktura zemljišnih površina:
1. oranice 1100 ha ili 47%
2. livade 664 ha ili 28%
3. pašnjaci 239 ha ili 10%
4. šume 148 ha ili 7%
5. neplodno 64 ha ili 3%
6. ostalo 115 ha ili 5%.
Ukupno 2330 ha ili 100%.
Navedenih 2330 ha nalazi se na području Dugog Sela, Vrbovca i Zeline. U Dugom Selu zemljište je raspoređeno na 13 katastarskih općina u ukupnoj veličini od oko 2.000 ha, dok se preostalih 330 ha nalazi u 9 katastarakih općina što Vrbovca, što Zeline.
1.100 ha oraničnih površina zaokruženo je u 6 geografski odvojenih rudina, od kojih su Stara Božjakovina, Prečec i Štakorovec veličine 300-400 ha, dok su rudine Ostrna, Krči i Andrilovec veličine 10-30 ha.
Osim Božjakovine, sve su ostale rudine udaljene od ekonomskog dvorišta 3-15 km, što znatno otežava organizaciju rada i bitno utječe na produktivnost ljudi i strojeva u izvršenju dnevnih i operativnih zadataka.
Ostale su površine neuređene, rasute među privatne posjede i nepodesne za bilo kakvu organiziranu i mehaniziranu proizvodnju.
Oranične površine, u okviru navedenih šest rudina, smještene su u ravničarskom dijelu pripadajućih katastarskih općina. Kao takove imaju složen sistem odvodnje mrežom gusto položenih otvorenih kanala. Zemljište je uređeno do nivoa dvostrešnog naora, širine slogova od 20-25 m i duljine 150-250 m, sa naglašenim međusložnim jarcima, koji imaju funkciju površinske odvodnje viška vode sa slogova.
Obzirom da se radi o hidrogeniziranim teškim tlima uz ciklonski karakter klimafaktora, ovakav sistem po svojoj funkciji ne odgovara intenzivnijoj proizvodnji, a istovremeno stavlja proizvodnju u visoku zavisnost o negativnom djelovanju viška podzemnih i površinskih voda, što se u pojedinim godinama katastrofalno odražava na rezultate proizvodnje.
Strukturu sjetve čine tri osnovne kulture: pšenica, kukuruz i uljana repica, dok se ozimi i proljetni ječam interpoliraju u sjetvu iz nužde. Vrlo je značajno povećanje površina pod uljanom repicom, koja se vrlo dobro uklapa u plodored, a može dati u prosječnoj proizvodnji bolji brutto i netto prihod po hektaru.
U 1980. god. u radnoj organizaciji "Božjakovina" zaposlen je 51 radnik u stalnom radnom odnosu.
Struktura zemljišnih površina:
1. oranice 1100 ha ili 47%
2. livade 664 ha ili 28%
3. pašnjaci 239 ha ili 10%
4. šume 148 ha ili 7%
5. neplodno 64 ha ili 3%
6. ostalo 115 ha ili 5%.
Ukupno 2330 ha ili 100%.
Navedenih 2330 ha nalazi se na području Dugog Sela, Vrbovca i Zeline. U Dugom Selu zemljište je raspoređeno na 13 katastarskih općina u ukupnoj veličini od oko 2.000 ha, dok se preostalih 330 ha nalazi u 9 katastarakih općina što Vrbovca, što Zeline.
1.100 ha oraničnih površina zaokruženo je u 6 geografski odvojenih rudina, od kojih su Stara Božjakovina, Prečec i Štakorovec veličine 300-400 ha, dok su rudine Ostrna, Krči i Andrilovec veličine 10-30 ha.
Osim Božjakovine, sve su ostale rudine udaljene od ekonomskog dvorišta 3-15 km, što znatno otežava organizaciju rada i bitno utječe na produktivnost ljudi i strojeva u izvršenju dnevnih i operativnih zadataka.
Ostale su površine neuređene, rasute među privatne posjede i nepodesne za bilo kakvu organiziranu i mehaniziranu proizvodnju.
Oranične površine, u okviru navedenih šest rudina, smještene su u ravničarskom dijelu pripadajućih katastarskih općina. Kao takove imaju složen sistem odvodnje mrežom gusto položenih otvorenih kanala. Zemljište je uređeno do nivoa dvostrešnog naora, širine slogova od 20-25 m i duljine 150-250 m, sa naglašenim međusložnim jarcima, koji imaju funkciju površinske odvodnje viška vode sa slogova.
Obzirom da se radi o hidrogeniziranim teškim tlima uz ciklonski karakter klimafaktora, ovakav sistem po svojoj funkciji ne odgovara intenzivnijoj proizvodnji, a istovremeno stavlja proizvodnju u visoku zavisnost o negativnom djelovanju viška podzemnih i površinskih voda, što se u pojedinim godinama katastrofalno odražava na rezultate proizvodnje.
Strukturu sjetve čine tri osnovne kulture: pšenica, kukuruz i uljana repica, dok se ozimi i proljetni ječam interpoliraju u sjetvu iz nužde. Vrlo je značajno povećanje površina pod uljanom repicom, koja se vrlo dobro uklapa u plodored, a može dati u prosječnoj proizvodnji bolji brutto i netto prihod po hektaru.
U 1980. god. u radnoj organizaciji "Božjakovina" zaposlen je 51 radnik u stalnom radnom odnosu.
