Sedamdesetpetogodišnji Mato Bertović iz Prikraja još uvijek je prilično živahan i radno aktivan i, kako sam ističe, unatoč godinama i bolesti nikad ne može mirovati.

Takav životni stav proizašao je iz radnih navika stečenih u njegovoj mladosti, dodaje Mato, kada se puno više fizički radilo. A upravo posao kojim se Mato bavio, koji je i fizički, ali mnogo više majstorski, doveo nas je u njegovu radionicu.

Mato je naime jedan od posljednjih živućih pripadnika jednog majstorskog ceha koji je sve do prije pedesetak godina imao veliki značaj. Mato je naime izučeni majstor - kolar.

Zanat je, prisjeća se, učio kod poznatog kolarskog majstora u Brckovljanima Ivana Rogača koji je radionicu imao kod Stare pošte, a nakon nekoliko godina šegrtovanja, Mato 1953. godine kod njega završava zanat i počinje raditi. Posla je, kaže, tih godina bilo puno i radilo se "punom parom". S obzirom da uz kolarski zanat obično ide i kovački kod stare brckovljanske pošte bili su i majstori kovači Martin Herceg i Stjepan Kunić kojima također nije manjkalo posla.

Mato se prisjeća i drugih kovača koji su radili na dugoselskom području, a bilo ih je puno više nego što ih se on mogao prisjetiti što također govori o značaju kolarskog posla pedesetih. U Dugom Selu majstor kolar bio je Mato Boras koji je, prisjeća se Bertović osim kola radio i kegle za kuglanu, zatim Tomo Potočki, Mile Ban i Đuka Bakulin, dok je u Brckovljanima majstor kolar bio još i Ivan Srdinić, a u Gračecu Marko Mihalić.

Kolarski posao nije bio lak, a nije se moglo niti brzo raditi. Majstor bi obično dnevno uspio napraviti tek jedan drveni kotač koji su potom, kao i većinu ostalih dijelova kola okivali kovači. Mato nabraja glavne dijelove drvenih kola: kotači, štele, lojtre, šaragle, rudo, sfora i neizbježni kovački dodatak - žlajf. Kotači se pak, dodaje Mato, sastoje od glavine koja je središnji dio kotača, zatim špica ili palaca koji ulaze u glavinu i na koncu od opletnica na koje se navlače željezni obruči. Svaki od dijelova kotača radili su se od druge vrste drveta; glavina od brijesta, špice od hrasta ili agacije, a opletnice od jasena ili bukve. Ostatak kola i ostali dijelovi obično bi se radili od jasena.

U to vrijeme radili su se, kaže Mato, još i drveni plugovi i drvene tačke od kakvih je jedne i sam uspio sačuvati i s ponosom nam ih pokazati. Nakon nekoliko godina rada, Mato je koncem pedesetih godina otišao služiti vojsku, a kad se vratio doživio je šok. Sve se promijenilo - kaže. U svega nekoliko godina došli su tzv. gumenjaci i traktori i kolari su odjednom propali pa je i on morao kolarski zanat zamijeniti tesarskim i prebaciti se u građevince gdje je i zaradio mirovinu. Premda odavno nije napravio niti jedna kola, Mato se i dalje svakodnevno bavi drvetom. Susjedima iz usluge, u svojoj radionici prepunoj materijala, izrađuje različita štila - za sjekire, motike, zatim kosišča i slične sitnice. Ipak i to radi u skladu s pravilima struke; sam odabire najkvalitetnije drvo - tzv. "živičnjake" koji se najprije godinu dana suše, a zatim ručno tešu. Zbog toga moja štila ne pucaju kao što se to događa s tokarenim štilima koja se obično mogu kupiti na sajmu, ili u trgovini. Dolaze stoga k Mati i danas oni koji znaju cijeniti majstorski rad i koji vole priču o starim vremenima koje kod Mate nikad ne nedostaje.

Nenad Haleuš Mali