Premda ga, osim u krugovima ljudi koji potječu iz Bosanske Posavine, baš i ne znaju previše, Marko Ćosić, koji već deset godina svoj dom ima u Brckovljanima, prava je lokalna glazbena zvijezda. Riječ je, naime, o čovjeku koji je svoj prvi singl s izvornom glazbom svoga kraja snimio za tadašnji Jugoton još 1976. godine, a sa skupinom "Derventski biseri" potom još dvadeset albuma na kojima se nalazi 160 pjesama koje je on sam napisao. I premda je već i ovo dovoljan podatak da se Marko nađe na stranicama našega lista, k njemu nas je ipak dovelo nešto drugo, također vezano uz glazbu. 

Naime, premda će Marko reći da je on prvenstveno pjevač, ono po čemu postaje sve poznatiji jesu instrumenti vrhunske kvalitete koje proizvodi već dvadesetak godina. Riječ je, dakako, o šargiji koja je tipičan žicani instrument u glazbi Bosanske Posavine. Marko je, kaže, iz drvodjeljske obitelji pa mu je u genima bavljenje izradom instrumenata. Prvu je šargiju napravio još prije rata, u Derventi, a kad je potom morao izbjeći, jedno se vrijeme u Munchenu bavio popravljanjem instrumenata koje su mu donosili njegovi zemljaci. Ubrzo ga je proizvodnja instrumenata zaintrigirala pa je proučio literaturu o gotovo svim svjetskim trzalačkim instrumentima i njihovoj izradi. Štoviše, o izradi instrumenata konzultirao se i na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, te kod mnogih stručnjaka za ovu vrstu instrumenata, među kojima posebno ističe Antu Golica. Ipak, Marko će reći da je samouk, kad je u pitanju proizvodnja šargija. 

Upravo u Brckovljanima, gdje je izgradio kuću prije desetak godina, započinje proizvodnja najkvalitetnijih glazbala. Ta proizvodnja, međutim, ističe Marko, nije nimalo jednostavna, a posebice ne brza. Da bi se proizvela kvalitetna šargija, od trenutka sječe drveta, do dolaska instrumenta u ruke svirača, treba proći i šest do sedam godina. Drvo, javora, trešnje, kruške, ili pak šljive koja je zbog svoje boje omiljena među sviračima, mora se odsječeno sušiti nekoliko godina, potom se iskopa tzv. kutla koja se suši još barem toliko vremena, da bi se tek tada pristupilo finalnoj izradi instrumenta. Marko vrijedno prikuplja zalihe materijala, ali ipak godišnje uspijeva proizvesti tek nekoliko šargija.

Do sada je napravio 170 šargija, a oko 200 ih je restaurirao. Njegovih pet šargija nalazi se u zbirci HNK u Zagrebu, a jednu posjeduje i Predsjednik republike, kaže Marko, te s posebnim ponosom ističe da po njegove šargije dolaze i pjevači i svirači iz Bosne, često Srbi i Muslimani, jer se je kvaliteta njegovih proizvoda nadaleko pročula. Pomalo je paradoksalna situacija da svirači iz postojbine šargije sada po nju dolaze u Brckovljane, ali je to naprosto činjenica zaključuje Marko, dodajući da njegovih instrumenata ima diljem Europe, ali i u Aziji, Americi i Australiji. 

Na upit o cijeni njegove šargije Marko odgovara da se za vrijeme dok se izrađuje šargija ne smije misliti na novac, već isključivo na kvalitetu koju će instrument imati. Ipak saznajemo da je cijena, s obzirom na uloženi trud i ljubav unijetu u proizvodnju, više nego povoljna i iznosi svega stotinjak eura, ili nešto više, ovisno o kvaliteti instrumenta.

Nenad Haleuš-Mali