Tragajući za knjigama ili publikacijama o vlastitom zavičaju može se naići na zanimljive podatke ili crtice koje su danas odavno zaboravljene. Tako se nedavno dogodilo i meni kada je u posjed Gradske knjižnice "Dugo Selo" došao zbornik "Narodna baština" iz 1928. godine, knjiga 7. Riječ je o publikaciji koja je povremeno izlazila, a objavljivali su se radovi s područja kulture, umjetnosti, povijesti, pa i društvenih istraživanja. Jedan od tekstova u spomenutoj knjizi 7. govori o "spomenicima za rata i poslije rata" (riječ je, dakako o Prvom svjetskom ratu), a napisan je povodom 15 godina tadašnjeg Instituta za ispitivanje i očuvanje spomenika. Tekst je napisao Gjuro Szabo (1875-1943), poznati hrvatski konzervator i muzeolog, pisac mnoštva radova s toga područja. Popularna je njegova knjiga o starome Zagrebu.

Tekst je to o starim crkvama i dvorcima Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske, a jedan dio govori i o staroj župnoj crkvi Sv. Martina na Martinbregu. Szabo iznosi nekoliko činjenica o "prastaroj župnoj crkvi, izgrađivanoj do najnovijeg doba". Kaže kako je "odavala znakove rane gotike, pa je nesumnjivo bila u tijesnoj vezi s božjacima". Zatim kaže kako je zbog daljine od ovećeg mjesta tj. Dugog Sela župnik J. Zorić odlučio crkvu preseliti bliže. Szabo piše: "I tako bude doista sagrađena u Dugom Selu vrlo nelijepa i nepraktična crkva, a stara devastirana i prepuštena rasulu..."

Povjerenstvo (za očuvanje spomenika) 1911. godine odlučilo je da se ta crkva sačuva. "To nije bilo teško, jer se pregledbom ustanovilo da je jezgra stare crkve posve zdrava", piše Szabo. "Pokazalo se da je tu još sačuvano dosta drevne slikarije na zidovima, nad svodovima..."

I tako, našao se poduzetnik koji je dopremio građevni materijal, a računalo se da bi opravak "stajao oko 1.400 kruna". Ali, kao što obično biva kod nas..."Podigne vlastelin dugoselski grof Drašković parnicu zbog smetanja posjeda, jer se materijal za opravak crkve smjestilo na tratini uz crkvu, a to je mjesto prije kratkoga vremena pripalo njemu u zakup", piše dalje Szabo priču kao da je iz našega vremena. U toj je parnici državni nadodvjetnik Gaj zastupao interese Povjerenstva, ali poslije mnogo natezanja i pozivanja na ko zna što, "parnica svršila tako da se je rad moralo obustaviti." Szabo gotovo sarkastično komentira prezimena Gaj i Drašković, nekada prvoborci za hrvatski nacionalni identitet u Ilirskom preporodu, a sada se "ta imena sastaju gdje se radilo o sprečavanju hrvatskog rada."

Završne rečenice Gjure Szabe dalje govore: "Prije kratkoga vremena pregledao sam ostatke. Nakon 14 godina: danas se ne može više ništa učiniti, sve je propalo, svodovi se tek jedva drže, krova i nema više, rake otvorene, kosti porazbacane. Tako se radilo u neposrednoj blizini glavnoga grada."

Tako kaže gospodin Szabo. Možemo samo zaključiti da je dobro što danas ne može vidjeti crkvu na Martinbregu i kako se zapravo mnoge stvari u svijesti ljudi nisu promijenile. Odnos prema baštini je test nacionalne svijesti, a ne...no, to je već politika. 

(Predrag TOPIĆ)